Na području Srbije postoje ostatci kulturne zaostavštine još iz prapovijesti. Najpoznatija neolitska kultura na tlu Srbije je kultura Lepenskog vira. U Srbiji su se nalazili raskošni carski gradovi i palače u doba poznog Rimskog carstva i ranog Bizanta, čiji se ostatci mogu vidjeti u Sirmiumu, Gamzigradu i Caričinom gradu (Justiniana Prima).

Srpski srednjevjekovni spomenici koji su se očuvali do danas uglavnom su crkve i manastiri. Većina ovih spomenika ima freskama ukrašene zidove. Najoriginalniji spomenik srpske srednjevjekovne umjetnosti je manastir Studenica (oko 1190.) Ovaj manastir je bio model za kasnije manastire Mileševa, Sopoćani i Visoki Dečani. Vjerovatno najpoznatija srpska srednjevekovna freska je prikaz „Mironosnice na grobu“ (ili Bijeli anđeo) iz manastira Mileševa. Ikonoslikarstvo je također dio srpskog srednjevjekovnog kulturnog naslijeđa.

Utjecaj bizantske umjetnosti se pojačao nakon pada Carigrada u ruke križara 1204., kada su mnogi umjetnici pobjegli u Srbiju. Njihov utjecaj je vidljiv u izgradnji crkve Bogorodica Ljeviška, manastiru Staro Nagoričino i manastiru Gračanica.

Manastir Visoki Dečani je sagrađen između 1330. i 1350. godine. Za razliku od drugih srpskih manastira, ovaj je sagrađen u romaničkom stilu pod nadzorom majstora Vite iz Kotora. Na freskama ovog manstira nalaze se 1000 portreta koji opisuju sve najvažnije epizode iz Novog zavjeta. U katedrali se nalaze ikonostas, igumanovo prijestolje i dekorirani sarkofag kralja Stefana III. Dečanskog.

Još jedan stil crkvenog građevinarstva se razvio u Srbiji krajem 14. stoljeća, i to u dolini rijeke Morave. Odlika ovog stila je bila bogata dekoracija unutrašnjih crkvenih zidova. Freske u manastiru Manasija prikazuju religijske scene u kojima sudjeluju ljudi u srpskim srednjevjekovnim odorama.

Za vrijeme turske vladavine, uglavnom, je zamrla umjetnička aktivnost u Srbiji. Neke barokne tendencije vidljive su kod srpskih umjetnika s kraja 18. stoljeća u južnoj Ugarskoj (Teodor Kračun, Jakov Orfelin).

Mnogi mladi umjetnici srpske države iz 19. stoljeća su se školovali u inozemstvu, posebno u Francuskoj i Njemačkoj, i donijeli su sa sobom avangardne stilove. Pored Pariza i Münchena, Beograd je bio u prvoj polovici 20. stoljeća jedan od središta impresionizma. Nadežda Petrović je slikala u stilu fovizma, dok je Sava Šumanović bio pod utjecajem kubizma.

Značajni srpski slikari 20. stoljeća bili su: Milan Konjović, Marko Čelebonović, Petar Lubarda, Vladimir Veličković i Mića Popović.

Srbija je poznata po slikarima naive, kao što su Janko Brašić, Sava Sekulić, Martin Jonaš i Zuzana Halupova. Slovačko selo Kovačica u Vojvodini je središte naivnog slikarstva.

Početak srpske pismenosti veže se za aktivnost braće Ćirila i Metoda na Balkanu. Postoje spomenici rane srpske pismenosti iz 11. stoljeća, pisani glagoljicom. Već u 12. stoljeću, pojavljuju se tekstovi pisani ćirilicom. Iz ove epohe je najstarija ćirilična knjiga srpske redakcije, evanđelje zahumskog kneza Miroslava, brata Stefana Nemanje. Miroslavljevo evanđelje je i najstarija i najljepše ilustrirana srpska knjiga srednjeg vijeka.

Za vrijeme turske vladavine, u Srbiji se razvijala usmena lirska i epska književnost.
U doba narodnog preporoda u 19. stoljeću, Vuk Stefanović Karadžić je preveo Novi zavjet na srpski narodni jezik i proveo reformu srpskog jezika i pravopisa. Time je udaren temelj srpskoj književnosti novijeg vremena. Najznačajniji srpski pjesnici 19. stoljeća bili su Branko Radičević, Đura Jakšić i Jovan Jovanović Zmaj. U 20. stoljeću primat imaju prozni pisci: Miloš Crnjanski, Dobrica Ćosić, Danilo Kiš i Milorad Pavić, mada ima i vrijednih pjesničkih dostignuća: Milan Rakić, Jovan Dučić, Desanka Maksimović, Miodrag Pavlović i Vasko Popa.

Srbija ima dugu tradiciju folklora i narodne glazbe. Ples grupe plesača, pod imenom kolo, je najomiljeniji vid folklora u Srbiji i razlikuje se od regije do regije. Najpopularnija kola su Užičko kolo i Moravac.

U 19. stoljeću i ranije, karakteristični narodni instrumenti su bile gusle i frula, dok su u Vojvodini korištene tambure i gajde. Danas je glavni instrument u novokomponiranoj narodnoj glazbi harmonika. Popularni su i trubački orkestri. Festival trubača u Guči je središnja manifestacija ove vrste glazbe. Najpoznatiji trubači Srbije su: Fejat Sejdić, Bakija Bakić i Boban Marković.

Vrijeme turske vladavine ostavio je traga u glazbi cijelog Balkana, pa tako i Srbije. U zadnjih nekoliko godina razvijen je trend kombiniranja narodne glazbe i orijentalnih utjecaja i dance glazbe pod imenom turbo-folk. Mnogi današnji srpski pjevači su popularni na ovim područjima, kao na primjer: Lepa Brena, Željko Joksimović, Dragana Mirković i Svetlana Ražnatović-Ceca.

U zabavnoj i pop glazbi, velike zvijezde srpske estrade bili su: Đorđe Marijanović, Lola Novaković i Sedmorica mladih. Još uvijek su aktivni i omiljeni Đorđe Balašević i Zdravko Čolić. Srbija ima i pobjednicu na Izboru za pjesmu Eurovizije, Mariju Šerifović.

Rock grupe su se pojavile u Srbiji krajem 1960.-ih. Veliku popularnost su postigle grupe Novog vala 1980.-ih: Idoli, Električni orgazam i Ekatarina Velika. Iz tog vremena i danas su aktivni: Riblja Čorba, Bajaga i Instruktori, Van Gogg i Partibrejkersi.