Na
području Srbije postoje ostatci kulturne zaostavštine još iz prapovijesti.
Najpoznatija neolitska kultura na tlu Srbije je kultura Lepenskog vira. U Srbiji
su se nalazili raskošni carski gradovi i palače u doba poznog Rimskog carstva i
ranog Bizanta, čiji se ostatci mogu vidjeti u Sirmiumu, Gamzigradu i Caričinom
gradu (Justiniana Prima).
Srpski srednjevjekovni spomenici koji su se očuvali do danas uglavnom su crkve i
manastiri. Većina ovih spomenika ima freskama ukrašene zidove. Najoriginalniji
spomenik srpske srednjevjekovne umjetnosti je manastir Studenica (oko 1190.)
Ovaj manastir je bio model za kasnije manastire Mileševa, Sopoćani i Visoki
Dečani. Vjerovatno najpoznatija srpska srednjevekovna freska je prikaz „Mironosnice
na grobu“ (ili Bijeli anđeo) iz manastira Mileševa. Ikonoslikarstvo je također
dio srpskog srednjevjekovnog kulturnog naslijeđa.
Utjecaj bizantske umjetnosti se pojačao nakon pada Carigrada u ruke križara
1204., kada su mnogi umjetnici pobjegli u Srbiju. Njihov utjecaj je vidljiv u
izgradnji crkve Bogorodica Ljeviška, manastiru Staro Nagoričino i manastiru
Gračanica.
Manastir Visoki Dečani je sagrađen između 1330. i 1350. godine. Za razliku od
drugih srpskih manastira, ovaj je sagrađen u romaničkom stilu pod nadzorom
majstora Vite iz Kotora. Na freskama ovog manstira nalaze se 1000 portreta koji
opisuju sve najvažnije epizode iz Novog zavjeta. U katedrali se nalaze ikonostas,
igumanovo prijestolje i dekorirani sarkofag kralja Stefana III. Dečanskog.
Još jedan stil crkvenog građevinarstva se razvio u Srbiji krajem 14. stoljeća, i
to u dolini rijeke Morave. Odlika ovog stila je bila bogata dekoracija
unutrašnjih crkvenih zidova. Freske u manastiru Manasija prikazuju religijske
scene u kojima sudjeluju ljudi u srpskim srednjevjekovnim odorama.
Za vrijeme turske vladavine, uglavnom, je zamrla umjetnička aktivnost u Srbiji.
Neke barokne tendencije vidljive su kod srpskih umjetnika s kraja 18. stoljeća u
južnoj Ugarskoj (Teodor Kračun, Jakov Orfelin).
Mnogi mladi umjetnici srpske države iz 19. stoljeća su se
školovali u inozemstvu, posebno u Francuskoj i Njemačkoj, i donijeli su sa sobom
avangardne stilove. Pored Pariza i Münchena, Beograd je bio u prvoj polovici 20.
stoljeća jedan od središta impresionizma. Nadežda Petrović je slikala u stilu
fovizma, dok je Sava Šumanović bio pod utjecajem kubizma.
Značajni
srpski slikari 20. stoljeća bili su: Milan Konjović, Marko Čelebonović, Petar
Lubarda, Vladimir Veličković i Mića Popović.
Srbija je poznata po slikarima naive, kao što su Janko Brašić, Sava Sekulić,
Martin Jonaš i Zuzana Halupova. Slovačko selo Kovačica u Vojvodini je središte
naivnog slikarstva.
Početak srpske pismenosti veže se za aktivnost braće Ćirila i
Metoda na Balkanu. Postoje spomenici rane srpske pismenosti iz 11. stoljeća,
pisani glagoljicom. Već u 12. stoljeću, pojavljuju se tekstovi pisani ćirilicom.
Iz ove epohe je najstarija ćirilična knjiga srpske redakcije, evanđelje
zahumskog kneza Miroslava, brata Stefana Nemanje. Miroslavljevo evanđelje je i
najstarija i najljepše ilustrirana srpska knjiga srednjeg vijeka.
Za vrijeme turske vladavine, u Srbiji se razvijala usmena lirska i epska
književnost.
U doba narodnog preporoda u 19. stoljeću, Vuk Stefanović Karadžić je preveo Novi
zavjet na srpski narodni jezik i proveo reformu srpskog jezika i pravopisa. Time
je udaren temelj srpskoj književnosti novijeg vremena. Najznačajniji srpski
pjesnici 19. stoljeća bili su Branko Radičević, Đura Jakšić i Jovan Jovanović
Zmaj. U 20. stoljeću primat imaju prozni pisci: Miloš Crnjanski, Dobrica Ćosić,
Danilo Kiš i Milorad Pavić, mada ima i vrijednih pjesničkih dostignuća: Milan
Rakić, Jovan Dučić, Desanka Maksimović, Miodrag Pavlović i Vasko Popa.
Srbija ima dugu tradiciju folklora i narodne glazbe. Ples
grupe plesača, pod imenom kolo, je najomiljeniji vid folklora u Srbiji i
razlikuje se od regije do regije. Najpopularnija kola su Užičko kolo i Moravac.
U 19. stoljeću i ranije, karakteristični narodni instrumenti su bile gusle i
frula, dok su u Vojvodini korištene tambure i gajde. Danas je glavni instrument
u novokomponiranoj narodnoj glazbi harmonika. Popularni su i trubački orkestri.
Festival trubača u Guči je središnja manifestacija ove vrste glazbe.
Najpoznatiji trubači Srbije su: Fejat Sejdić, Bakija Bakić i Boban Marković.
Vrijeme turske vladavine ostavio je traga u glazbi cijelog Balkana, pa tako i
Srbije. U zadnjih nekoliko godina razvijen je trend kombiniranja narodne glazbe
i orijentalnih utjecaja i dance glazbe pod imenom turbo-folk. Mnogi današnji
srpski pjevači su popularni na ovim područjima, kao na primjer: Lepa Brena,
Željko Joksimović, Dragana Mirković i Svetlana Ražnatović-Ceca.
U zabavnoj i pop glazbi, velike zvijezde srpske estrade bili su: Đorđe
Marijanović, Lola Novaković i Sedmorica mladih. Još uvijek su aktivni i omiljeni
Đorđe Balašević i Zdravko Čolić. Srbija ima i pobjednicu na Izboru za pjesmu
Eurovizije, Mariju Šerifović.
Rock grupe su se pojavile u Srbiji krajem 1960.-ih. Veliku popularnost su
postigle grupe Novog vala 1980.-ih: Idoli, Električni orgazam i Ekatarina Velika.
Iz tog vremena i danas su aktivni: Riblja Čorba, Bajaga i Instruktori, Van Gogg
i Partibrejkersi.