ATLANTIDA
ATLANTIDA
"Ostrvo Atlantida..., veće od Libije i Azije zajedno... od mora
je progutano i nikada više nije viđeno..." - rijetko kada
je tako malo redova podstaklo istraživački duh kao legenda o Atlantidi
Legenda o bogatoj i moćnoj Atlantidi, potonuloj uslijed razorne prirodne katastrofe, već više od dvije hiljade godina okupira ljude zapadnog svijeta. Svojim izvještajem o usponu i padu legendarne ostrvske kulture grčki filozof Platon (427-347 pre n.e.) i sam je pokrenuo jedan plimski talas i poplavu knjiga i drugih publikacija, koje se temom Atlantide bave iz svih mogućih uglova posmatranja. Za više od 40 različitih krajeva svijeta je dokazivano da se potonulo ostrvo nalazi samo tamo i nigdje drugdje, a pri tome se još ne zna ni da li je ono oupšte i postojalo.
Skoro sva Platonva dijela su dijalozi, i u dijalozima Timaj i Kritija filozof prvi put pominje ostrvo, koje je navodno "veće od Libije i Azije zajedno". On ga opisuje u pojedinostima i vraća se na početak njegove istorije: Atlantida je pri podijeli svijeta bila dodijejenja Posejdonu, og mora i zeljotresa, koji se oženi Kleriom, edinim ljudskih stvorenjem koje je živilo na ostrvu, i sa njom zasnovao narod Atlantiđana.
Atlantida je, kako Platon izvještava, bila zemlja moreplovaca i nalazila se sa druge strane "Heraklitovih stubova" (današnjeg moreuza kod Gibraltara). Njena se moć pružala preko cijelog Sredozemnog mora do Male Azije i Egipta. Ostrvo je obilovalo prirodnim bogatstvima i hrane je bilo u izobilju. Visoki planinski lanci pružali su zaštitu od hladnih morskih vjetrova, a kroz zelen livade lutale su mnoge divlje životinje, čak i slonovi. Deset kraljeva je vladalo u deset provincija ovog ostrvskog raja, plemenito i složno kao što su živjeli njihovi podanici. "Prezirali su sve sem vrline... i nisu traćili misli na posjedovanje zlata i drugih zemaljskih dobara".
Bogatstvom blagosloveni Atlantiđani su, međutim, s vremenom ipak postajali nezadovoljni; na mnogim frontovima vodili su osvajačke ratove kako bi sve zemlje svijeta pripojili svome carstvu. Samo su se Atinjanji oduprli napadima i uspjeli da pobjede Atlantiđane. Pobjesneli Posejdon poslao je ogroman plimni talas koji je uništio Atlantidu, od koje nije ostao ni jedan jedini trag.
Platon je bio čvrsto uvjeren da je njegov izvještaj o Atlantidi istinit. Tvrdio je da je priča 200 godina ranije dostavljena Atinjaninu Solonu, a zatim dalje usmeno prenošena. Platonov učenik Aristotel smatrao ju je izmišljotinom, ali ako se pretpostavi da ona počiva na činjenicama, postavlja se pitanje mjesta Atlantide i trenutka njenog potonuća.
Tvrdoglavo tvrdeći da se osrvo nalazi u okeanu s druge strane „Heraklitovih stubova“, Platon je sam sebi postavio najveću prepreku u potrazi za Atlantidom. Njegova tvrdnja, naime, u suprotnosti je sa teorijima koje danas zastupaju obični naučnici. Prema njima se Atlantidom najvjerovatnije smatrala antička Troja na obali Male Azije ili pak grčko egejsko ostrvo Tera, današnji Santorini. Ruševine Troje nalaze se u podnožju visokih planina, koje grad štite od sjevernih vjetrova, a u okruženju ima puno vrelih i hladnih izvora. Iza maglovitog obilježja „Heraklitovih stubova“ možda bi se mogao kriti ne Gibraltarski moreuz, već Dardanele, morski tjesnac između Evrope i Azije. More nije doduše sasvim progutalo ovaj antički grad, ali su njegove u ravnici smještene dijelove grada oko 1200. godine prije n.e. oćigledno zadesile poplave i jak zemljotres.
Još ubedljiviji su dokazi za ostrvo Teru. Ovdje ima brojnih saglasnosti između Platonovog izvještaja i ostatka kultura iz bronzanog doba (3000-1500. godine prije n.e.) u ovom dijelu Egeja. Pri iskopavanjima na vulkanskom ostrvu 70-ih godina 20. vijeka na svijetlost dana stupio je grad iz minojskog vremena sa dvospratnim i trospratnim bogato ukrašenim kućama. Ove ruine nose obilježja jedne razorne katastrofe: njihovi zidovi su zdrobljeni, a granitni podovi popucali. Mora da je, oko 1500. godine prije n.e. snažna vulkanska erupcija raskomadala ostrvo i tako minojsku kulturu gurnula u ponor.
Naravno, ni Troja ni antička Tera ne odgovaraju vremenskom okviru koji je Platon odredio: „9000 godine prije Solona“. Da li je poznati filozof možda pogrješio za jednu nulu? Ako se, naime, broju 9000 izbriše jedna nula, neizbježno se stiže u vremenski prostor oko 1500. godine prije n.e. kada je usled zemljotresa raskomadana Tera i razorena tzv. Troja IV.
Vjerovatno će zauvijek ostati zagonetka, da li je Platonov izvještaj imao istorijskog osnova ili je grčki filozof legendom o Atlantidi ljudima svog vremena samo htio da očita bukvicu.
