STANOVNISTVO  

 

Australija je zemlja useljavanja. Starosjedioce su doseljenici potisnuli u negostoljubivu unutrašnjost. Do kraj 2. svj. rata bilo je 90% doseljenika iz V. Britanije, poslije su do 1970. prevladavali doseljenici iz Srednje i Istočne Europe, Italije i Grčke. Zapošljavali su se prije svega u sve jačoj industriji. Od 1965. do 1975. doselilo se mnogo ljudi s Bliskog istoka i iz Indije, a kada je poslije 1973. napuštena politika “bijele Australije”, počeli su prevladavati doseljenici iz Oceanije, Jugoistočne Azije i Kine. Prema zakonu o doseljavanju (1989.), Australija prihvaća oko 86000 stanovnika godišnje, prednost imaju članovi obitelji već doseljenih, poduzetnici i oni deficitarnih zanimanja.Većinsko stanovništvo čine bijelci (95%), zatim Aboridžini (2%) i Azijci (1%). U svakodnevnom životu najviše stanovnika govori engleski (85%). Prema vjerskoj pripadnosti najbrojniji su protestanti (44%), pa katolici (27%), pravoslavci (3%), muslimani (1%) i budisti (1%). Australija je najrijeđe naseljen kontinent (2,4 st./km2) i to s vrlo nejednakomjernim rasporedom naseljenosti. Dvije trećine žive u ji. dijelu (Novi Južni Wales, Viktorija i Južna Australija), preostali u gradovima na i. obali Queenslanda i u Široj okolici Pertha na JZ. Unutrašjost je vrlo rijetko naseljena, osim rudarskih gradova i stočarskih farmi. Pustinjski predjeli posve su nenaseljeni. Vrlo je velik udio gradskog stanovništva; u 5 najvećih gradova živi oko 60% stanovništva. Najveći grad je Sidney (3,88 mil. st.),potom slijede Melbourne (3,28 mil.st.), Brisbane (1,52 mil.), Perth (1,3 mil.), Adelaide (1,08 mil.), Newcastle, Canberra, Gold Coast-Tweed, Wollongong, Hobart i Geelong.

Prvi Evropljani koji su doprli do Australije bili su Portugalci i Spanci krajem XVI veka. Delimicna istrazivanja njenih obala obavio je holandski moreplovac Tasman u XVII veku, po kojem je i ostrvo Tasmanija dobilo naziv. Ali holandjani se, imajuci koloniju Indoneziju, nisu interesovali za iskoriscavanje ove nove zemlje. Godine 1770. engleski moreplovac Dzems Kuk ispitao je obale Australije i proglasio je posedom Velike Britanije. Ubrzo posle istrazivanja Dzemsa Kuka osnovano je blizu danasnjeg grada Sidneja prvo naselje, u koje su upucivani kaznjenici iz Velike Britanije. Vremenom su pocela da se osnivaju i naselja slobodnog stanovnistva - od osudjenika koji su odsluzili kazne, od strazara i oficira koji su zavrsili sluzbu i od drugih doseljenika iz Evrope, uglavnom Britanaca. Prvi doseljenici poceli su da se bave stocarstvom, koje ne iziskuje mnogo radne snage vec samo prostrane pasnjake. Za merino ovce, koje su dovezene iz Spanije, prostrane stepe pokazale su se izvanredno pogodnim. Obale su slabo razudjene i najvecim delom tesko pristupacne.Najtezi je pristup severoistocnoj obali, pored kojeg se nalazi Veliki greben (kojeg cine mnogi koralni sprudovi), dug 2 000 km

Pocetkom 2000. godine broj stanovnika Australije iznosio je 19.054.788, sa visokim stepenom urbanizcije. Oko 85% stanovnika Australije zivi u gradovima. Najnaseljeniji dio je obalski pojas istoka, jugoistoka i juga kontinenta. Najbrzi rast i koncentraciju stanovnika ima Kvinslend. Glavni i veliki gradovi Australije su: Sidnej – morska luka i komercijalni central Melburn – kulturni centar; Brizben – vazna luka; Pert – znacajno lucko srediste na zapadnoj obali; Adelejd – poljoprivredni centar; Kanbera - glavni grad Australije.

Većina Australijanaca su potomci evropskih doseljenika iz 18. i 19. veka, posebno Britanaca i Iraca. Od kraja Prvog svetskog rata, australijska populacija se učetvorostručila,[1] podsticana ambicioznim programima za imigraciju. Nakon Drugog svetskog rata, pa do 2000, skoro 5,9 miliona ljudi imigraralo je u zemlju, što znači da je skoro dvoje od svakih sedam Australijanaca rođeno u inostranstvu.[2] Imigranti su uglavnom obučeni, ali imigraciona kvota obuhvata i kategorije za članove porodice i izbeglice. U 2001, pet najvećih grupa koje čine 23,1 % Australijanaca rođenih u inostranstvu, potiču iz Ujedinjenog Kraljevstva, Novog Zelanda, Italije, Vijetnama i Kine. Ubrzo nakon ukidanja Bele australijske politike 1973, vlada je organizovala i podsticala brojne inicijative, kako bi promovisala rasnu harmoniju baziranu na politici multikulturalizma. U Australiju je 2005. emigriralo ukupno 123.424 ljudi. Od njih, 17,736 bilo je iz Afrike (5.654 iz Sudana, 4.594 iz Južne Afrike itd), 54.804 iz Azije (4.239 sa Filipina, 3.036 iz Singapura, 2.936 iz Malezije, 1.936 iz Iraka itd), 1.506 iz Južne Amerike i 1.813 iz Južne Evrope (671 iz Srbije i Crne Gore, 310 iz Makedonije, 115 iz Albanije itd).[3]

Australijskih starosedelaca, Aboridžina i Ostrvljana Toresovog moreuza, prema popisu iz 2001. bilo je 410.003 (2,2 % ukupne populacije), što je značajno povećanje u odnosu na 1976, kada ih je bilo 115.953. Nivo nezaposlenosti kod australijskih domorodaca je iznad australijskog proseka, češće su predmet hapšenja, lošije su obrazovani i sa manje životnog iskustva u odnosu na ostalo stanovništvo[4].

 

Poput drugih visokorazvijenih zemalja, i Australija se suočava sa izraženim promenama u starosnoj strukturi stanovništva, koje su povećale broj odlazaka u penziju, smanjujući obim radno aktivnog stanovništva. Veliki broj Australijanaca (759.849 u periodu 2002-2003[5]) živi van države u kojoj su rođeni.

Zvanični jezik je engleski[6], kojim se govori i piše u obliku koji je poznat kao australijski engleski. Prema popisu iz 2001, engleski kao jedini jezik u kući koristi oko 80 % stanovništva. Sledeći najučestaliji jezik je kineski (2,1 %), pa italijanski (1,9 %) i grčki (1,4 %).

Mnogi pripadnici prve ili druge generacije potomaka migranata govore dva jezika. Veruje se da je u vreme prvih kontakata sa Evropljanima, postojalo između 200 i 300 australijskih aboridžinskih jezika. Do danas je preživelo svega 70, od čega samo njih 20 nije u opasnosti od izumiranja. Domoradački jezik ostao je osnovni jezik za oko 50.000 ljudi (0,25 %). Znakovni jezik poznat kao oslen (engl. Auslan) koristi oko 6.500 Australijanaca.

Australija nema državnu religiju. Na popisu iz 2006, 68 % Australijanaca smatra sebe hrišćanima: 26 % se izjasnilo kao katolici, a 19 % kao anglikanci. Australijanaca koji se ne izjašnjavaju kao hrišćani, ima oko 5 %. Oko 19 % ispitanih ne podržava ni jednu religiju (što obuhvata ateizam, humanizam, agnosticizam i racionalizam), dok je 12 % ispitanih odbilo da se izjasni ili dâ adekvatne odgovore. Poput drugih zapadnih zemalja, aktivno učešće građana u crkvenim aktivnostima je na znatno nižem nivou; crkvu jednom nedenjno posećuje oko 1,5 miliona Australijanaca, tj. oko 7,5 % populacije.[7]

Školsko obrazovanje je obavezno od 6-15. godine (16. u Južnoj Australiji i Tasmaniji, odnosno 17. u Zapadnoj Australiji), što je uticalo na to da stopa nepismenosti bude manja od 1 %. Australijska vlada je podržala osnivanje 38 univerziteta i, iako je u međuvremenu otvoreno nekoliko privatnih, većina se finansira sredstvima iz budžeta. Postoji i državni sistem koledža za stručnu obuku, poznat kao TAFE instituti, a mnogi sindikati organizuju obuku novih radnika. Oko 58 % Australijanaca između 25. i 64. godine ima stručno ili visoko obrazovanje, a sa 49 % fakultetski obrazovanog stanovništva, Australija je na prvom mestu među zemljama članicama Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj. Odnos domaćih i inostranih studenata na australijskim fakultetima najveći je u OECD-u.[8]


 

 

 

 

NAZAD