Slika Odakle dolazimo?
Ko smo?
Kuda idemo?, koja se
smatra Gogenovim remek –djelom, naslikana je za vrijeme njegovog drugog i
najduzeg boravka na Tahitiju 1897.godine. Gogen je namjeravao da to bude njegova
zadnja filozofska oporuka, oprostaj prije pokusaja samoubistva. Radio je velikom
brzinom i zavrsio je u roku od mjesec dana. Tvrdio je da je radio direktno na
platnu bez prethodnih crteza.
Srecom, Gogenov pokusaj samoubistva nije uspio i on je pisao o slici u pismima svojim prijateljima.
U jednom pismu iz 1901.upucenom Gogenovom prijatelju Sarlu Morisu, Gogen je nacrtao dijagram koji objasnjava znacenje slike.
Desno se nalaze zena djete i pas i simboli proljeca koji predstavljaju pocetak zivota (Odakle dolazimo?).
Zatim u sredistu muskarac koji postavlja pitanje znacenja postojanja, pruzajuci ruke da ubere plod sa drveta saznanja (Ko smo mi?).
Lijevo starica “sasvim blizu zivota” simbolizira kraj zivota. Tu su i dva zlobna lika u mrko-smedjoj odjeci, pored drveta saznanja, ulivaju tugu izazvanu samim saznanjem. (Kuda idemo?).
A kao suprotnost tome tu su i jednostavna bica koja se predaju veselju zivljenja, sto predstavlja raj prema ljudskom shvatanju.
Na taj nacin slikar je pokusao da otkrije misteriju radjanja, zivota i smrti.
Ova slika otkriva Gogena na vrhuncu umjetničke snage.
Njegov lični stil i simbolične boje su gotovo savršeno usklađeni da bi izrazili veliki filozofski ideal u stanju mira i misterije.
Jedne noci kada se Gogen vratio u svoju kolibu spazio je svoju ljubavnicu Tahicanku Tehuru kako lezi na krevetu u tami koje se ona uzasno bojala. 8.decembra 1892. pisao je svojoj supruzi Meti:
"Naslikao sam akt mlade djevojke. U takvom polozaju dovoljna je samo sitnica pa da sve ispadne vulgarno. No, ipak sam je hteo naslikati u toj pozi: zanimale su me linije i radnja… Ti ljudi se veoma boje duhova mrtvih. Morao sam objasniti njen strah minimumom ucenih sredstava, ne onako kako se to radilo u proslosti. Da bih to postigao opsti sklad je mracan, tuzan, zastrasujuci, te se vizuelno doima poput pogrebne zvonjave: ljubicasto, tamnoplavo i narandzastozuto… U pozadini ima nesto cveca, no buduci da je zamisljeno ono ne sme biti stvarno. Kod mene ono lici na iskre. Polinezijci veruju da su nocne fosforescencije duhovi mrtvih. Veruju u njih i boje ih se. Konacno, naslikao sam duha vrlo jednostavno kao malu, bezazlenu zenu, jer devojka moze vidjeti samo duh mrtvoga kad je on povezan s mrtvom osobom, tj. s ljudskim bicem kakva je ona sama."
