Biografija

Biografija Bitke Zanimljivosti Dinastija Bonaparte Uspjesi Galerija Kviz

 

Napoleon I. Bonaparte (Ajaccio, 15. avgusta 1769. – Sveta Helena, 5. maja 1821.) francuski je vojskovođa, državnik i car. Francuski vladar i značajna
ličnost evropske povijesti. Rođen je 15. avgusta 1769. u Ajacciju na Korzici. Bio je osmo dijete Carla (Charles) i Letizije (rođ. Ramolino) Bounaparte, oboje korzikansko-talijanskog podrijekla. godina napušta rodnu Korziku kako bi pohađao vojnu školu u Brinneu (1779.), a kasnije i u Parizu (1784.). Tokom školovanje nije se isticao nikakvim posebnim vještinama i vrlinama, a zahvaljujući očevim vezama trošak Napoleonova vojnog školovanja snosio je kralj Luj XVI. Vojnu naobrazbu je završio 1885., kada mu je bilo 16 godina napušta rodnu Korziku kako bi pohađao vojnu školu u Brinneu (1779.), a kasnije i u Parizu (1784.). Tokom školovanje nije se isticao nikakvim posebnim vještinama i vrlinama, a zahvaljujući očevim vezama trošak Napoleonova vojnog školovanja snosio je kralj Luj XVI. Vojnu naobrazbu je završio 1885., kada mu je bilo 16 godina, u činu topničkog potporučnika. Nakon što je Korzika 1793. proglasila neovisnost Napoelonov otac, sada francuski domoljub, bježi u Francusku s obitelji.
Kao dijete siromašnog korzikanskog plemića školovao se na francuskoj vojnoj akademiji i francusku revoluciju dočekao s činom topničkog satnika. U francuskim je revolucionarnim ratovima brzo napredovao do čina generala i godine 1796. dobio zapovjedništvo nad francuskim snagama koje su jug zemlje trebale braniti od Austrijanaca iz Italije. Zahvaljujući svom britkom umu u nizu je bitaka i vještih manevara porazio nadmoćne austrijske kolonije, osvojio sjevernu Italiju i prisilio Austriju na sklapanje mira u Campo Formiu 1797.
Njegovi vojni uspjesi i naglo stečena popularnost učinili su ga favoritom političara i narodnih masa koji su željeli stabilnost nakon godina revolucionarne anarhije i nasilja. Godinu dana nakon pohoda u Egipat, Napoleon je godine 1799. izveo državni udar poslije kojega se proglasio prvim konzulom i zaveo osobnu diktaturu. Godine 1804. proglasio se francuskim carem.
Napoleonova vladavina bila je obilježena sukobom Francuske s Velikom Britanijom, koji je trajao od godine 1793. do mira u Amiensu 1802. Godinu dana kasnije sukob je ponovno eskalirao i Napoleon se, nakon poraza u pomorskoj bitci kod Trafalgara i kraha planova za invaziju Britanskog ostrva, morao obračunati s britanskim kontinentalnim saveznicima. Godine 1805. u bitci kod Austerlitza porazio je i pokorio Austriju, godine 1806. nakon bitke kod Jene isto je učinio s Pruskom te formalno okončao Sveto Rimsko Carstvo, da bi nakon pobjede nad Rusima kod Friedlanda 1807. godine sklopio savez s ruskim carom Aleksandrom I. i ustanovio tzv. Kontinentalni sustav, čiji je cilj bio ekonomskim embargom poraziti Britaniju.
U tom trenutku Napoleon je bio na vrhuncu moći, ali je samo godinu dana kasnije sebi dopustio da bude umiješan u dinastijski sukob u savezničkoj Španiji. Francuska vojna intervencija i postavljanje Napoleonova brata za kralja dovela je do svenarodnog otpora, pojave španske gerile i prvih ozbiljnih francuskih poraza. Godine 1809. ohrabrena je Austrija Francuskoj objavila rat što je dovelo do kratkog ali vrlo krvavog pohoda tokom kojeg je u bitci kod Asperna Napoleon po prvi put potučen na bojnom polju. Iako je Napoleon taj rat na kraju dobio, nastojao se od sličnih problema u budućnosti osigurati ženidbom s austrijskom princezom Marijom Lujzom koja mu je rodila sina.
U međuvremenu je Rusija sve teže trpjela ekonomske posljedice Kontinentalnog sustava pa ju je godine 1812. Napoleon napao s najvećom vojnom silom dotada skupljenom. Pohod se krajem godine pretvorio u katastrofu tokom koje je izgubljen veći dio Napoleonove Velike Armije. U proljeće 1813. Napoleon se suočio sa svenarodnim ustankom u Njemačkoj i dotadašnjim saveznicima koji su se okrenuli protiv njega. U odlučnoj bitci kod Leipziga Napoleon je poražen i prisiljen na povlačenje u Francuskoj gdje je morao abdicirati i otići u izgnanstvo na ostrvo Elbu gdje je postavljen za formalnog vladara.
Novi režim kralja Luja XVIII. pokazao se tako nepopularnim da je Napoleon nakon samo godinu dana sa šačicom pristaša uspio preuzeti vlast i započeti vladavinu poznatu kao Sto dana. To je razdoblje završilo u junu 1815. godine nakon poraza u bitci kod Waterlooa. Napoleona su zarobili Britanci i zatočili na otoku Sveta Helena gdje je umro šest godina kasnije.
Godine 1840. njegovi su posmrtni ostaci vraćeni u Francusku gdje je pokopan u pariškom Domu invalida. Njegov se pogreb smatra jednim od najvećih i najveličanstvenijih u istoriji.
Zbog svoje kratke ali burne vladavine Napoleon je i danas predmetom velikih kontroverzi. Jedni ga smatraju beskrupuloznim tiraninom i militaristom čija je vanjska politika izazvala krvoproliće i pustošenje koje se u Evropi nije ponovilo sve do doba Adolfa Hitlera. S druge se strane navode njegova manje spektakularna, ali za razvoj europske ekonomije i kulture daleko važnija dostignuća na polju unutrašnje politike, odnosno cijeli niz liberalnih reformi kojima je staro feudalno uređenje postupno zamjenjivano modernim kapitalizmom oličenim u Napoleonovu zakoniku poznatom kao Code civile.
Porodični život
Napoleon se prvi put oženio 1796. godine sa Joséphine de Beauharnais. Joséphine, Rosa Tascher de la Pagerie, rodila se na Martiniqueu gdje je njena porodični imala plantažu šećera. Roditelji su je udali za Alexandra de Beauharnaisa. U braku su imali dvoje djece, ali su se rastali zbog bračnih razmirica. Alexandar je u doba revolucije bio pogubljen na giljotini. Joséphine se udala za Napoleona uoči njegova prvog pohoda na Italiju.
Budući da Joséphine Napoleonu nije rodila dijete, on se 1809. razveo. Potom je 1810. oženio devetnaestogodišnju austrijsku nadvojvotkinju Mariju Lujzu, kći austrijskog cara Franje I.. Iako nije dobrovoljno ušla u ovaj brak, već sljedeće godine Marija Lujza rodila je Napoleonu sina, nasljednika prijestolja. Marija Lujza napustila je Napoleona 1814. kad je prognan na Elbu. Odlukom Bečkog kongresa dobila je vojvodine Parmu i Piacenzu kojima je vladala od 1816. godine. Marija Lujza sklopila je još dva braka i umrla 1847. godine.
Sin Napoleona I. i Marije Lujze dobio je ime Francois Charles Joseph Bonaparte. Kada je Napoleon abdicirao 1815. kao četverogodišnji dječak proglašen je za francuskog cara pod imenom Napoleon II. Bio je boležljivo dijete i živio je na dvoru u Schönbrunnu. Također je bio kralj Rima, vojvoda od Reichardsta i princ od Parme. Nadimak mu je bio Orlić (L’aiglon). Umro je 1832. godine u 21. godini života.
Početak vojne karijere
Grad Toulon nije prihvaćao Francusku Republiku. Proglasio je Luja XVII. (sina Luja XVI.) kraljem i dopustio da u luku uđu engleski, italijanski i španski brodovi. Napoleon je sudjelovao u opsadi Toulona (1793.) i zamjenjivao je ranjenog generala. Istaknuo se kao zapovjednik topništva te je dobio čin brigadnog generala. Tada je imao 24 godine.
Potom je imenovan zapovjednikom francuske vojske u Italiji. U borbama protiv Austrijanaca porazio je čak četiri austrijska generala koji su u svakoj borbi bili brojčano nadmoćniji. Uz to su se Napoleonovi vojnici približili Beču na sto kilometara, što je prisililo Austrijance na potpisivanje mirovnog ugovora u Campoformiju (1797.). Napoleon je ukinuo Mletačku Republiku. Njen je teritorij predao Austriji u zamjenu za austrijski teritorij na području Belgije i vlast nad Milanom.
Prvi konzul
Veliki protivnik Francuske bila je Velika Britanija. Stoga je Napoleon odlučio uništiti britansku trgovinu s Indijom osvajanjem Egipta i time gospodarski oslabiti Engleze. Godine 1798. došao je u Kairo. Porazio je Turke u bitci kod piramida i zavladao Egiptom. No, kod Abu Qira [Abukir], u bitci na Nilu, francusku je flotu uništio britanski admiral Horatio Nelson. Napoleon je u Egipat doveo oko 150 znanstvenika koji su napravili zemljopisne karte, proučavali biljke i životinje. Pomoću kamena iz Rozete koji je pisan hijeroglifima, demotskim i grčkim slovima Jean-François Champollion uspio je 1824. godine dešifrirati hijeroglife.
U Francuskoj je izbila politička kriza, a Austrija je ponovno zavladala sjevernom Italijom. Stoga je Napoleon potajno napustio Egipat i priključio se uroti protiv Direktorija. Proveden je državni udar i urotnici su 1799. uspostavili novu vlast koju su činila trojica konzula – Konzulat. Napoleon je imenovan Prvim konzulom i postao je neograničeni vladar.
U zemlji je uspostavljena vojna diktatura, vlast je centralizirana, a uloga parlamenta bila je neznatna. Također su centralizirane finansije i osnovana je državna banka (Banque de France). Građanima su osigurana prava i slobode stečene u doba revolucije. Svi su bili jednaki pred zakonom i imali su pravo na slobodu vjeroispovijesti. Zakonom o školstvu otvarane su gimnazije za koje su postojale stipendije. Cilj školovanja bio je obrazovanje sposobnih činovnika i vojnih dužnosnika. Ono što je mnogima bilo najvažnije bilo je uspostavljanje mira i reda u državi. Godine 1802. Ustav je promijenjen te je Napoleon imenovan doživotnim konzulom.
Vladavina od 100 dana
Napoleon je iskoristio nezadovoljstvo vladavinom Luja XVIII. te se u martu 1815. vratio u Francusku. Trupe koje su poslane da ga zarobe, su mu se pridružile i tako je preuzeo je vlast 20. marta 1815. (vladavina od 100 dana). Budući da su protivnici odbili sklapanje mira, odlučio ih je napasti. Do bitke je došlo kod Waterlooa u Belgiji 18. juna 1815. Pobjedu su izvojevale engleska vojska koju je vodio proslavljeni vojvoda od Wellingtona i pruska vojska pod vodstvom generala Blüchera. Nakon bitke Napoleon je pobjegao u Pariz. Budući da su mu političari uskratili popodršku, Napoleon je abdicirao i po drugi put pokušao prenijeti vlast na četverogodišnjeg sina Napoleona II. što je francuski parlament ovaj put i potvrdio. Potom je pobjegao u Rochefort i tamo se predao kapetanu britanskog vojnog broda Bellerophon. Britanci su ga prognali na Svetu Helenu, otočić u južnom dijelu Atlantskog oceana.
Napoleonova smrt
S Napoleonom je u proganstvo pošlo i dvadesetak njegovih najvjernijih ljudi (posluga i nekoliko generala). Vrijeme je provodio diktirajući memoare i igrajući bilijar. Maštao je o bijegu s otočića površine tek nešto veće od 100 km2. Umro 5. maja 1821. od raka na želucu i pokopan je na Svetoj Heleni. Godine 1840. njegovi su ostaci preneseni u Pariz na zahtjev kralja Luja-Filipa i sahranjeni su u Domu Invalida, gdje se i danas nalaze.
Nekoliko ljudi iz pratnje sačuvalo je za uspomenu uvojke Napoleonove kose. Šezdesetih godina 20. stoljeća, znanstvenici su suvremenim metodama analizirali jedan od tih uvojaka. U kosi su otkrivene značajne količine otrova arsena. Posumnjalo se da su Britanci sustavno trovali Napoleona. Daljim istraživanjem i analizama otkriveno je da je zelena boja kojom su u to vrijeme bojali zidove sadržavala arsen. Soba u kojoj je živio Napoleon bila je obojana takvom zelenom bojom.