Gijlotina
Giljotina
je mehanicka sprava koja je sluzila za izvrsenje smrtne kazne odsecanjem glave.
Nazvana je po lekaru Žozefu Ignjacu Giljotenu (fr. Joseph Ignace Guillotin) koji
je predložio njenu upotrebu. Ova mehanička sprava je bila zamena za sekiru kojom
se vekovima pre toga u Francuskoj vršila smrtna kazna nad osuđenicima.
Slična
sprava je upotrebljavana u Škotskoj od 1564. do 1708. godine pod nazivom „Škotska
devica“ (engl. Scottish Maiden), a u knjizi Aleksandra Dime „Grof Monte Kristo“
slična sprava se opisuje kao italijansko oružje smrti – „mandaja“.
Giljotina je karakteristična po velikom, teškom i oštrom sečivu koje sa velike visine oštricom pada na potiljak žrtve i odseca joj glavu. Ideju o upotrebi, radi humanijeg načina izvršenja smrtne kazne, predložio je 1792. godine Žozef Ignjac Giljoten, francuski lekar, koji je, kao poslanik u Francuskoj narodnoj skupštini, predložio giljotinu kao sredstvo humanijeg izvršenja smrtne kazne. Pored ovog predloga o giljotini, Žozef Giljoten je podneo i predlog o zabrani javnog izvršenja kazne. Predlog je prošao, ali samo onaj o giljotini, tako da su 1792. godine Šarl-Henri Sanson — glavni francuski izvršilac, krvnik — i nemački majstor Tobijas Šmit, napravili prvi prototip giljotine. Mada se često misli da je Žozef Giljoten čovek koji je napravio giljotinu, on je samo izdejstvovao da zakon o giljotini bude prihvaćen u skupštini, a nije učestvovao u njenoj izradi i osmišljavanju.
Na samom početku oštrica
giljotine je bila polukružnog oblika – slično kao kod sekire za izvršenje smrtne
kazne, ali već posle prvih isprobavanja ona je zamenjena sečivom pod uglom od 45
stepeni. Ovakvo ugaono sečivo se pokazalo mnogo efikasnijim. Eksperimenti i
isprobavanja su vršena oko tri nedelje. U početku su vršeni na životinjama, a
kasnije su u tu svrhu poslužila tela mrtvaca krupnije građe, čije je posthumno
obezglavljivanje proteklo bez nekih većih problema. Posle definisanja ugla
sečiva i brzine padanja sečiva
giljotina
je bila spremna za upotrebu. Prvo javno pogubljenje giljotinom izvršeno je 20.
aprila 1792. godine, a žrtva je bila neprijatelj revolucije Nicolasu-Jacquesu
Pelletieru. On je bio prvi od nekoliko hiljada onih koji su svoj život skončali
pod sečivom giljotine. Kada je francuska revolucija bila na svom vrhuncu, za
samo četiri meseca pod giljotinom je ubijeno preko 4.000 ljudi. Najslavniji među
njima je bio Luj XVI koji je 1793. godine bio smaknut kao građanin Luj Kapet.
Tokom 19. i 20. veka u zatvorima u kolonijama za osuđenike u Francuskoj Gvajani
i na Đavoljem ostrvu, giljotina je, slobodno se može reći, bila zaštitni znak i
simbol okrutnosti. Desetog septembra 1977. godine pogubljen je poslednji
osuđenik na smrt giljotinom - Hamid Djandoubi, da bi ukidanjem smrtne kazne u
Francuskoj 1981. godine, giljotina bila izbačena iz upotrebe.
U toku perioda u kojem je giljotina korišćena (1792 – 1977) bilo je različitih tumačenja njene delotvornosti i humanosti. Mnogi su tvrdili da glava, i ako odvojena od tela živi još neko vreme, pa tako žrtva pati i trpi više nego što je to potrebno. Pre ukidanja giljotine u Francuskoj, ona je bila ukinuta 1910. godine u Švedskoj, a 1949. godine u Nemačkoj. Humana ili ne, giljotina je obeležila jedan istorijski period u Francuskoj, naročito period francuske revolucije.