|
Zenon (oko 490-430. prije Hrista) |
|
 |
| |
| Biografija |
|
|
| |
| Doksografi pišu da je Parmenid svoga najdražeg učenika Zenona posinio, jer je
bio čovjek "najvrsnijeg karaktera u filozofiji i u politici". Naime, kada je u
Eleji zavladao tiranin Nearh, Zenon je organizovao pobunu, koja je ubrzo
skršena. Okovani hrabri Zenon je, kada su mu tražili da otkrije jatake, odgrizao
uho tiraninu (po jednoj verziji), odnosno, sam sebi odgrizao jezik i pljunuo ga
u lice tiraninu (po drugoj verziji). Povodom njegove smrti, Plutarh je zapisao
kako je "velikom čovjeku sramota strašna, nje se boji, dok se bola boje dijeca,
žene i muškarci koji imaju dušu žene" (1983: 220). Zenonu se pripisuju spisi "O
prirodi", "Sporovi" i drugi. |
| |
|
Učenja |
|
|
| |
| Aristotel Zenona označava za osnivača dijalektike (pri čemu treba znati da je
za Aristotela dijalektika "logika privida") i piše kako je Zenon usavršio
dokazivanje, misleći na njegov indirektan (apagoški) način izvođenja dokaza. A
suština toga postupka je kada se istinitost teze dokazuje utvrđivanjem lažnosti
antiteze (reductio ad absurdum). Hegel je Zenonovu dijelatnost
okarakterisao kao "negativnu dijalektiku", jer pokušava da dokaže Parmenidov
stav identiteta i tezu da nema kretanja, a suština dijalektike je upravo
kretanje.Tešku i apstraktnu učiteljevu filozofiju o nepokretnom bivstvu, Zenon
dokazuje u svojim čuvenim aporijama (bezizlazne zamke u mišljenju, paradoksi).
Parmenidovo konsekventno umovanje, jer čula varaju, Zenon je doveo do tehničkog
savršenstva. Prema Laertiju, to mu je donijelo slavu "govornika za i protiv,
nepobjedivog u raspravama". Oko četrdesetak Zenonovih dokaza ispravnosti
učiteljevih teza, obično se dijele u tri grupe: dokazi protiv teze o postojanju
mnoštva svjetova, dokazi protiv teze o nepostojanju nebivstva i dokazi protiv
teze o postojanju kretanja. Najpoznatija je treća grupa Zenonovih dokaza, iz koje
se običnno navode četiri slavne aporije: Dihotomija, Ahil i kornjača,
Strijela i Stadion. |
