ODBOJKA NA PIJESKU

Odbojka na pijesku ima kratku, ali uzbudljivu proslost. Ovaj sport prvi se puta pojavio 1920-ih u Santa Monici na plazama Kalifornije. Odmah je prihvacen i odzena i od muskaraca. Kako je sunce, plaza, pijeska i uopsteno kultura surfera postajala sve popularnija u Americi i u svijetu, odbojci na plazi nije dugo trebalo da se rasiri po cijelom svijetu. Najefikasnije odbrana je blok.1980-ih godina ovaj sport uzima toliko maha da ga je 1986. godine FIVB priznala kao dio odbojke. Samo deset godina kasnije odbojka na pijesku je debitirala na Olimpijskim igrama u Atlanti i time nadopunila svoj nagli prelaz iz rekreacije u elitni sportski status.

Zbog izuzetno zahtjevnih uvjeta igranja na otvorenom kao sto su sunce, pijesak, vjetar, igraci moraju biti izvrsno pripremljeni, spretni i brzi. Kako jednu ekipu cine samo dva igraca (na povrsini terena 8x16 metara), i igraju na istoj visini mreze kao i dvoranskoj (2,24 za zene i 2,43 za muskarce), partneri/ce moraju biti izuzetno kompatibilni, jer je inace protivnickoj ekipi vrlo lako zaraditi poene na slabostima jednog od igraca. U aprilu 2002. godine sluzbeno je potvrdjeno i donesenje novih pravila vezanih za dimenzije terena (teren je smanjen sa 9x18 metara na 8x16 metara), nacin bodovanja, te nacin kvalificiranja na Olimpijske igre u Atini 2004. godine.

Odbojka na pijesku igra se na dva dobivena seta, odnosno moguce je odigrati maksimalno tri seta u utakmici. Prva dva seta se odigravaju do 21 poena na principu kao i u dvoranskoj odbojci, odnosno tako da svaka akcija zavrsava poenom. Treci set, ili tie break, igra se do 15 poena, tako da kod izjednacenog rezultata ekipa mora osvojiti dva poena razlike da bi pobijedila. Gornje granice nema, odnosno igra se sve dok jedna od ekipa nema dva poena prednosti, bez obzira koliki rezultat na kraju bio.