Govor za masovne medije (mass media) predstavlja naročito iskušenje, koje zahtjeva sasvim specifičnu vrstu besjedničkog obraćanja. Ono u osnovi predstavlja obraćanje masovnom auditorijumu, ali je on drugačiji od Le Bonove mase, jer su primaoci poruka fizički razdvojeni. Ipak, mnoga pravila retorike padaju pred uzbuđenjem i izazovom uključenog novinarskog diktafona, mikrofona ili kamere. Svijest da je auditorijum kome se besjednik u tom slučaju obraća disperzivan - difuzan, potpuno raznorodan i veoma brojan, povećava zahteve kako u pogledu sadržine, tako i u pogledu forme govora. Istovremeno, naročito kod manje iskusnih govornika, taj oblik komunikacije povećava tremu zbog toga što će mu se „cijeli svijet smijati“ ukoliko nešto krene kako ne treba, kao i zbog česte agresivnosti novinara, nedostatka raspoloživog vremena, žurbe i panike, niza tehničkih prohtjeva i brojnih drugih pritiskajućih okolnosti koje se u redovnim govornim situacijama ne pojavljuju.
Istovremeno, svjesno ili podsvjesno, govornik ima u vidu kolika je danas moć medija i u kojoj mjeri se povećava odgovornost za izgovorenu riječ ukoliko se saopšti preko njih. Jer, medijska slika stvarnosti često je važnija od same stvarnosti. Javno izgovorena reč, a sa njome i retorika, sve više prerastaju u uslov socijalnog priznanja, pa i opstanka u savremenom društvu, kako u profesionalnom, tako i u ličnom životu svakog pojedinca.
 |
 |
 |
 |
 |
 |