Peer to peer - mreže računara
istog prioriteta
Kod ovog tipa mreža ne postoji definisan server
niti hijerarhija među računarima. Svi računari su jednaki, obično
svaki računar funkcioniše kao klijent i kao server, i ne postoji imenovan
administrator za cijelu mrežu. Korisnik svakog računara odlučuje koji
podaci sa njegovog računara se mogu dijeliti na mreži.
Mreže
ovog tipa često se nazivaju i radne grupe koje podrazumijevaju manju grupu
korisnika, uglavnom manju od 10 računara. Mreže korisnika istog prioriteta
su relativno jednostavne, jer svaki računar se istovremeno ponaša i kao
server i kao klijent, tako da nema potrebe za nekim moćnim serverima. Na
slici 9. je data funkcionalna šema ovakve veze na kojoj se vidi da računari
komuniciraju svaki sa svakim ravnopravno bez obzira na tehničku izvedbu mreže.
Slika 13.
U mrežama računara istog prioriteta, mrežni
softver ne mora da ima isti nivo performansi. Kod operativnih sistema kao što
su Microsoft Windows NT Workstation, Microsoft Windows for Workgroups i
Microsoft Windows 95, umrežavanje u mreže istog prioriteta već je ugrađeno
u operativni sistem tako da nije potreban nikakav dodatni softver.
Mreže
računara istog prioriteta su pogodne za sredine u kojima:
·
ima manje od 10 korisnika
·
korisnici se nalaze u istoj prostoriji
·
pitanje bezbjednosti nije značajno
·
organizacija i mreža će imati
ograničeni rast u doglednoj budućnosti, odnosno mreža se neće
širiti.
Kod ovog tipa mreža ne postoji administrator
sistema čija je obaveza da opslužuje mrežu. Svaki korisnik sam opslužuje
svoj računar. Svi korisnici mogu da dijele svoje resurse onako kako oni žele.
U resurse spadaju diskovi, štampači, faks kartice i drugo. Ali obaveza
svakog od računara unutar mreže je da:
·
koristi značajan postotak svojih
resursa da bi podržao lokalnog korisnika i
·
koristi dodatne resurse da bi podržao
svakog udaljenog korisnika koji pristupa njegovim resursima.
Bezbjednost korišćenja mreže zasniva se na
definisanju šifre za neki resurs, npr. direktorijum koji se dijeli preko mreže.
Pošto svi korisnici mreže sami definišu bezbjedonosne mjere i dioba se odvija
na svim računarima, centralizovana kontrola teško se ostvaruje, jer svi
korisnici ne poduzimaju određene mjere zaštite.