Kada koristimo računar mi, ustvari, niti vidimo niti ispisujemo znakove. Ono što vidimo jesu žlijebovi koji su popunjeni i pomažu nam da si vizuelno predstavimo znakove. Tako je i "malo o" predstavljeno žlijebom (engleski: glyph) "o", "veliko C" je predstavljeno žlijebom "C", "upitnik ?" je predstavljen žlijebom "?" itd. Kolekcija koja opisuje set takvih karaktera naziva se fontom ili pismom. Računar tada tokom rada dolazi do opisa određenog žlijeba kojim treba da predstavi nešto koristeći informacije o tastaturi, jeziku koji je instaliran i žlijebovima koji su pridruženi odgovarajućim znakovima. Prilikom proizvodnje (dio koji uključuje proces crtanja fontova) vodi se računa i o jeziku kom su fontovi namijenjeni. Nama su potrebni fontovi koji mogu prikazati naše dijakritike (š,đ,ć ili ж,њ,ч). Znakovi su, radi lakšeg sortiranja, izmjenjivanja itd., predstavljeni kodovima. Dakle, termin kodna stranica označava u stvari način na koji je poredana odabrana lista znakova. Kodne stranice su obično tako definisane da podržavaju određeni jezik ili grupu jezika koja dijeli iste znakove.

    Jedna od nama najbitnijih karakteristika, kada su fontovi u pitanju, jeste razlika koja se može porediti sa razlikom koja postoji kod različitih formata fajlova slika. Neki će zbog ovih načina predstavljanja iste infromacije raditi na štampaču dok drugi, opet, neće. Može se razgovarati o, uopšte, dvije vrste fontova: bitmapirani i vektorski. Bitmapirani su oni koji su predstavljeni uz pomoć rastera odnosno pixela (pixel - picture element), dok su vektorski ili objektno orijentisani fontovi opisani matematičkim formulama i opisima. Kod bitmapiranih fontova se tačno zna koji od pixela bi trebao da svijetliodnosno ne svijetli. Samo štampanje bitmapiranih fontova je samo pitanje slanja pravih bita do štampača, ali ovdje se pojavljuje mnoštvo problema jer bitmapa je tačno određen karakter koji ima određenu udaljenost, veličinu i rezoluciju. Veoma teško je promijeniti bitmapirane karaktere a da ne dođe do velikih gubitaka kvalitete slike. S druge strane, stvari poput sjenčenja i popunjavanja su veoma jednostavne kada se radi o bitmapama.

    Vektorski fontovi su predstavljeni tako što je svaki karakter predstavljen matematički kao serija linija, krivulja i nagađanja. Kada se vektorski font štampa, mora biti pretvoren u bitmape u letu, tj. tokom samog procesa. Prednosti vektorskog fonta leže između ostalog i u tome da on može biti razvučen a opet zadržati svoj oblik, ali kada ga je potrebno smanjiti, kao na nekim manjim monitorima, tada se mora služiti i principom nagađanja pa čak i tada je veoma često nedovoljno čitak i jasan. Dodatno, zbog činjenice da su vektorski fontovi rasterizovani, pretvoreni u bitmape po potrebi, oni se mogu prilagođavati različitim rezolucijama i odnosima stranica (kao odnosi stranica jedne slike npr.).