·
"Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero
nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena.
Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio,
nisam je zvao tim imenom. ... Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako
je misao, onda je moja misao, ili je moja zabluda. Ako je zabluda, teško
meni; ako je istina, teško meni još više."
·
"U dugim noćima ostajao
bih često na mjesečini nad rijekom, puštajući da me polako osvaja tiho
palucanje sjećanja, ii nejasnih želja, znao sam kad to smijem, kad god je u
meni vedri mir koji ne prijeti burama. Ali kad sam naslućivao makar i
nagoveštaj uzburkanosti, stješnjavao sam se u četiri zida svoje sobe, i
prisiljavao se da idem poznatom tvrdom stazom molitve. Ima u njima nešto
prisno zaštitničko, kao u starim porodičnim stvarima koje su postale
neprijeteći dio nas samih; one su priznata i primljena utjeha, smiruju i
umrtvljuju opasnu misao što ponekad bez naše volje oživi u nama, vjerujemo
im ne misleći, svoju slabost stavljamo pod zaštitu njihove prastare snage,
umanjujemo svoje ljudske brige i more navikom da ih mjerimo vječnim merilima,
i stavljajući ih tako u neravnopravan položaj, svodimo ih na neznatne
razmjere."
·
"Ubistvo je manje opasno
nego buntovništvo. Ubistvo ne može biti uzor i podstrek, izaziva osudu i
gađenje, a dešava se iznenada, kad se zaboravi strah i svijest, neprijatno
je, kao ružno podsjećanje na trajnost niskih nagona kojih se ljudi stide,
kao što se stide nedostojnih predaka i prestupnih rođaka. A pobuna je
zarazna, može da podstakne nezadovoljstvo, kojih uvijek ima, liči na
junaštvo, a možda i jeste junaštvo, jer je otpor i neslaganja, izgleda
lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe riječi, sve stavljaju na
kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlačno, kao što ponekad
čovjeku izgleda privlačno i lijepo sve što je opasno."
·
"Šta sam ja sad?
Zakržljali brat ili nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili
sam oštetio čvrstinu vjere, izgubivši tako sve? Volio bih da plačem zbog
brata, ma kakav da je, ili da budem tvrdi branilac zakona, makar i brat bio
u pitanju, makar i žaleći. A ne mogu ni jedno ni drugo. Šta je to, Ishače,
buntovni mučeniče, koji si stao na jednu stranu i ne znaš šta je neodlučnost,
jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru? Ili oboje? I šta je onda ostalo od
mene, ljuska, mezar, nišan bez oznake? Strah se nastanio u meni, Ishače,
strah i zbunjenost, ni korak više ne smijem da učinim ni na jednu stranu,
izgubiću se i propasti."
·
"Prostranstvo je naša
tamnica, rekao sam osluškujući odjek svojih nepoznatih misli, unoseći
neočekivanu vatru u mrtvi i nepotrebni dotadašnji razgovor. Prostranstvo
posjeduje nas. Mi ga posjedujemo samo koliko može oko da pređe preko njega.
A ono nas umara, plaši, zove, goni. Mislimo da nas vidi a mi ga se ne tičemo,
kažemo da ga savladamo, a samo se koristimo njegovom ravnodušnošću. Zemlja
nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima. Čovjek
nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tuđe gnijezdo,
zemlja bi mogla bit samo stanište čudovišta koja bi bila u stanju da se nose
sa nedaćama što ih ona pruža u izobilju. Ili ničija. Pa ni naša.
Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svome
oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa
nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju."
·
"Sve sam to ja, isitnjen,
sav od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od
neraspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sad više
ne znam šta sam u tom kršu."
