ĐULIĆI UVEOCI

Ciklus "Đulići uveoci" tematski je mnogo širi, emotivno razgranatiji, dublji po svom smislu i jači po svojim umjetničkim vrijednostima. "Đulići uveoci" za temu imaju: bolest voljene žene, lažnu nadu u njeno ozdravljenje, njenu smrt i nestanak djece. Tuga, bol i patnja potisnuli su raniju ditirambičnost. Umjesto kratkog stiha koji podsjeća na žubor, skakutanje ili leptirov let: "Ala je lep ovaj svet", javiće se težak od bola i nespokoja stih: "Bolna leži,a nas vara nada ozdraviće, ozdraviće mlada! "Umjesto smrti koja predstoji voljenoj ženi on će joj ponuditi viziju života, sliku umišljenog idiličnog izleta u prirodi, na Fruškoj gori; u slikama koje su utopija njenog srca, predočavaće joj: proljeće, sunce, "u lugu slavuje", "jagode i cveće", odmaranje u hladovini, vodu sa bistroga izvora koja krepi i zdravlje vraća, penjanje na vis sa kojega se vide polja....Ona nakon toga utješnog monologa nad svojom glavom, kao da se umorila od zamišljenog hoda i sreće, pa je sklopila oči i počela da tone u predsmrtni mir.

POĐEM, KLECNEM, IDEM, ZASTAJAVAM......

Jedna od najuspjelijih Zmajevih pjesama iz ovoga ciklusa je ona pod brojem IV, čiji prvi stih glasi: "Pođem, klecnem, idem, zastajavam... "U ovoj pjesmi izrazito elegičnoj ritam je sav u znaku bola i panike. Glagoli na početku pjesme :pođem, klecnem, idem, zastajavam - dati su u asidentskom nizu, upućuju na unutrašnji nemir. Preostali glagoli: zadržavam, jurim, bjezim - još više naglašavaju unutrašnji nemir i haotizam tj. paniku koja dolazi od pomisli na ono najgore - na smrt. Primjećujemo da su glagoli trajni, u prezentu, i da kao takvi ostavljaju utisak svevremenog nemira i očaja - u svijesti čitaoca uvijek se to doživljava kao sadašnji trenutak. Ali, među tim glagolima ima i jedan trenutni glagol - klecnem, a što se doživljava kao trenutna paraliza, nešto kao psihološka blokada koja dolazi od trenutne pomisli da će ona umrijeti. Dakle, uvijek kada provali misao o smrti, biće doživi psihički udar, praćen saznanjem da će, kad je to najpoptrebnije dijete i on ostati sami. Uplašen tim saznanjem on bi da zaustavi vrijema, da odloži njenu smrt: "Šetalicu zadržavam". A kad već to ne može - vrijeme i mimo toga neumitno teče - on bi da pobjegne od te apsurdne situacije i tog poražavajućeg saznanja: jurim, bježim ka očajnik kleti. U ovim glagolima sadržan je najveći stepen očaja i bola, iskazan na vizuelan način. Na kraju ove strofe čuje se i glas: "Ne sme nam umreti!" koji će se kao refren javljati još dva puta na kraju svake strofe. Zašto: "Zborim reči, reči bez pameti?"

"Bez pameti " zato što ih izgovara čovjek u košmarnom stanju i što su izraz njegovoga beznađa: priželjkuje nešto sto je bez ikakvog izgleda na ostvarenje. Upravo počev od ovog stiha započinje drugi umjetnički postupak u iskazivanju bola i očaja - ređanje akustičnih slika, gradacijski raspoređenih:
Vičem bogu...
vičem pravdi...
anđelima...
vičem zemlji...
vičem sebi...
Pjesnik uviđajući uzaludnost svih obraćanja molbi i proklinjanja - okreće se sebi i, svojoj svijesti i ljekarskoj nemoći, pitajući se, a ujedno i prekoravajući sebe: "Zar joj nemaš leka?" Kao da optužuje sebe za svoju nemoć, njenu bolest i smrt. Obraćajući se sebi, on se ustvari obraća čovjeku, ljekaru, znanju. Na jednoj strani je priroda, univerzum i njegova ravnodušnost prema svemu što je ljudsko, emotivno i misleće, a na drugoj strani je čovjek, smrtan, sam u svom bolu, nemoćan da bilo šta učini u svoju korist. Da je baš tako pokazuje i pjesma Đure Jakšića "Na liparu"....

POVRATAK