ĐULIĆI
Đulići su prvo pjesničko ostvarenje J.J.Zmaja. Oni su pjesnikov "razgovor sa srcem", pjesnički dnevnik njegove uznemirene duše. Nastajanje pjesama iz ovoga ciklusa započelo je sa njegovom ljubavlju prema djevojci Ruži Ličanin, po čijem se imenu da zaključiti kako je i naslov djela simboličan: đul, turska riječ i znači ruža, mirišljavi cvijet. Prema tome na sve njegove pjesme treba gledati kao na cvjetove njegove duše. Pjesme su đulići, ali i bližnji sa kojima je bio neizmjerno srećan: žena i djeca.Pošto su za kratko vrijeme svi pomrli, ditirambično stanje duše se preobrazilo u elegično, a đulići su postali njegovi uveoci, izvor njegovih tugovanki.
Prije nego što će se pojaviti ljubav, postojali su samo "mračni, kratki dani", postojali su"na nebu oblaci na srcu kamenje". Sa ljubavlju sve se izmjenilo: došla je ljubav, sreća, zanos duše i otvorenost prema svijetu. A sve je počelo kao romansa sramežljivog zaljubljenika, kao odjek patrijarhalnog ustručavanja i mladalačke čednosti, kao neodoljiva privlačnost jedne djevojke koja njeguje njegovu sestru. Međutim, vremenom, njegova sreća se sve više uobličava, uvećava i središte njegovog pjevanja postaje upravo ona, pred kojom se toliko kolebao i ustručavao. Voljeno biće je sada pored njega; ono ispunjava njegovu javu i san. Kad ona spava i sanja, svijetli kao mjesečina. To svijetli njen nesvjesni blagi osmjeh, njena duša koja se u snu opušta i sanja nešto lijepo. Ona je njegova: snaga, dika, lane, blago, duša... I čini mu se da je svako od ovih imena nemoćno i nedovoljno kao značenje da izrazi ono što on osjeća. A on bi htio sveobuhvatnu i neponovljivu reiječ - najljepšu i najmoćniju riječ, jer njena funkcija ne bi bila da izrazi samo njegovo osjećanje, intenzitet toga osjećanja i sveukupan njegov odnos prema njoj, nego i njenu prirodu, sva ona svojstva koja je određuju i bez kojih se ona ne bi mogla ni zamisliti.
Kada spava, ona postaje njegovo sunce; iznad nje je "od bisera grana", a uspavljuju je "sićani slavuji" svojim "svilenim glasom". Zmaj očevidno romantizuje svoju ljubav i dragu, slikajući je kao neponovljivu i idealnu. Da bi kasnije u 14. "đuliću" sve poprimilo dimenziju pomahnitalosti i raspamećenosti od zanosa i unutrašnjeg pijanstva, pitajući se da li je to java ili san. Sve mu liči na "pletisanku" koju on u običnoj pjesmi i običnim riječima ne može da izrazi.
|
|
|
|
|
|