Jedna od najboljih priča ove zbirke je Pohod na mjesec. Priču kazuje narator sa vremenske distance od nekoliko decenija. Ona počinje naglašavanjem gušenja i okivanja unutrašnje energije «zanesenih dječaka», koje se doživljava kao neko zatvaranje i stezanje bića, uslovljeno odnosom starijih, a u vidu zapovijesti, zahtjeva i savjeta: «ovo možeš, a ovo ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ovo ne smiješ...».

Slobodno se moglo živjeti jedino kada bi u goste došao stari samardžija Petrak. Tada bi nastupali «Petrakovi dani», dani neometanog dječjeg sanjarenja. Pojavom sutona započinjala bi druga avantura - opčinjenost «najtajanstvenijim putnikom», mjesecom. U noći mjesec bukne kao «ogroman požar» i u tim trenucima narator zaboravlja na sve što je zemaljsko i postaje «mjesečar», ide za mjesecom, željan da ga dotakne. Ali, u golu i sivu stvarnost vraća ga djeda Radino pitanje: «Baja, kuda ćeš?».

Jedini koji shvata njegov nemir i potrebu za noćnim idenjem u nepoznato i daleko jeste samardžija Petrak, jer i njemu su - kada je bilo najpotrebnije - prekidali snove, rušili maštarije, stezali i ubijali dušu svojom strogošću i racionalnošću. Nasuprot djeda Radu koji uvijek opominje i brani,samardžija Petrak je spreman na sve; on bi da ispuni svaku želju. Samardžija Petrak pokušava da iživi svoje «vantazije», pošto to u djetinjstvu surovošću i nesmotrenošću drugih nije mogao.

Što je bliži mjesecu, dječak se sve više pribojava te daljine, nepoznatog i hladnog nebeskog koje ne grije. On misli na djedovu vatru pored kazana i na toplotu i sigurnost koju mu ona pruža: «žao mi je te vatrice u dolini...». Kada su se približili mjesec je «odskočio iza drveta», što je rastužilo dječaka i on se osjetio nemoćnim i poraženim pred kosmičkim prostranstvom.

Po povratku, «velika delija, smjeli lovac na mjesec» će zadrijemati «medju djedovim koljenima», djedovom ljubavlju zaštićen od zastrašujućeg kosmičkog prostranstva. U dječakovom snu «plamičak djedove vatre se razastro u moćan i stravičan mjesečev požar». U tom požaru se mire blisko i daleko, želje i mogućnosti, racionalno i iracionalno, zemaljsko i nebesko.

«Pohod na mjesec» označava ljudsku radoznalost i čežnju za dalekim i nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se čovjek odvoji od zemaljskog i »tvrdog svakodnevnog života» i da - oslobodjen od svih briga, zamora i stega - krene u nepo- znato, u visine, tamo gdje je prava sloboda.

Mjesec simboliše ono što je nepoznato, daleko, hladno, ali i čovjekovu podsvijest, imaginaciju i san, onu noćnu i skrivenu stranu čovjekovog života koja se u toku dana krije od svakodnevice, a noću raspaljuje kao sam mjesec.

Djedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, stvarno; označava sigurnost, zaštitu, toplinu, prijateljstvo i ljubav. To nije hladni nebeski požar, već vatrica koja priziva i kojoj se dječak sa radošću vraća.

Likovi samardžije Petraka i djeda Rada razvijeni su na principu suprotnosti. Petrak je, iako u poznim godinama, nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Djeda Rade je, nasuprot njemu, racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog i mogućeg, to su za njega «vantazije» i on im se podsmijeva kao najvećim besmislicama. Njegov svijet nisu daljine i visine, već «vatrica», kazan i rakija, svakodnevna riječ i brige.

Svijet je sastavljen od onih koji, zanemarujući golu stvarnost, streme duhovnom i u tome nalaze osnovni smisao života, ali i od onih koji su za zemaljsko i racionalno (djed Rade, stric Nidža), kojima je strano sve što nije materijalno, konkretno i čulno saznatljivo. Svijet ne može ni bez jednih ni bez drugih. Pitanje je samo: «Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće...!» Odgovor na to pitanje moramo tražiti u sebi. Možda je najbolje pomiriti jedno sa drugim, kao što to čini dječak u ovoj priči.