Od postojanja ljudskog roda do danas, čini mi se, mogla bih da pišem takve bajke, bajke o malim, običnim, jednostavnim ljudima. Ljudima, tu oko mene. I nisu to bajke, to su istine. To su male, divne, jednostavne, svakodnevne istine. Čovjek se radja, živi svoj život, bori se sa olujama koje ga bacaju u mnoga iskušenja. Dobra i loša. Nekako proživljava, raduje se ljepoti života, voli svaki lijepi, mali trenutak. Kad dodju loši dani naučio je da se smije umjesto da plače, naučio je da se bori, umjesto da cvili. Naučio je da uvijek, ali baš uvijek, poslije kiše sija sunce. Ali ima vremena kroz ljudsku istoriju kad se tama nadvije, teška, gusta, neprozirna tama prekrije svjetlost, ubije sve dobro u našim životima. I kud god da kreneš - zid! Šta god da pokušaš - nemogućnost! Izgubljenost, razočaranost, iznevjerenost svih naših ideala. Ne vidiš izlaz, a moraš ga naći. I u takvim vremenima, u takvim danima, čovjek bježi u snove, u maštu, u prošlost, u neke druge, prošle dane i one trenutke lijepih, malih srećnosti. Bježi u svoje bajke, bajke o ljepšem životu, boljim ljudima; pun povjerenja i sigurnosti. Tu nalazi mir, nalazi spokoj i kupi snagu da bi mogao da se izbori sa surovom stvarnošću.

U tim takvim Ćopićevim «zlatnim bajkama», živi priroda, živi selo, ljudi koji su saživljeni sa svojim prirodnim okruženjem. Zadovoljni malim, srećni zbog sitnica, jednostavni, oni ratuju sa svojim sitnim životnim problemima, riješavaju ih na lak način. Žive svoj život, ne traže «hljeba preko pogače»... Imaju svoj sistem životnih vrijednosti, svoje male ideale za koje se bore i za koje žive. Imaju i tugu i bol, imaju i praznine, ali nemaju pomračenja ljudske duše koja dodju u onim teškim, olujnim vremenima. Nemaju onu razočaranost i izgubljenost koju mi imamo danas i koju je Ćopić sigurno imao tih godina kada je ovo njegovo djelo nastajalo.

Zašto ovdje ne navesti onu Ćopićevu rečenicu iz pisma Ziji Dizdareviću: «Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima». Ta rečenica i te riječi, sasvim dovoljno oslikavaju to vrijeme, sunovrat čovjeka u tim vremenima, i čežnju Ćopića da napiše «zlatnu bajku» i proživljavajući je, smogne snage da se izbori sa samim sobom, sa razočarenjem, sa izgubljenim povjerenjem u život. Da se iz te i takve bajke napije snage koja će mu pomoći da prebrodi krizu i vrati povjerenje u bolje sutra.