Tok pripovijetke ide prema pričanjima fra Petra i unutrašnjem preživljavanju njegovih događaja: o životu Proklete avlije kao cjeline, o čudnom i osobenom Karađozu, o raznolikim ljudskim fizionomijama koje su uskrsavale u sjećanju fra Petra. Na slici Proklete avlije koju je Andrić dao u svojoj pripovijeci, vjeran je pečat jedne epohe Osmanlijskog carstva.Orijentalne boje su u toj slici boje starinske, a dobije  se iz nje snažan utisak da je Prokleta avlija takva kakva je živjela u svim vremenima u kojima je robovao čovjek.

Nisu opisane fizičke torture, ni poniženja kojima je izložen čovjek u takvim zatvorima, a duboko je dosegnuta, i mimo toga, njegova tragična situacija u Prokletoj avliji.Dobija se vizija Proklete avlije kao pustog, usamljenog, đavolskog ostrva, u isto vrijeme i vizija psihičkog pakla u kome gori život izolovanog, zastrašenog svijeta čije su veze sa slobodnim životom pokidane. U ovim motivima sadržana je osnovna teme Andrićeve proze o ljudskoj tragičnosti  Ova tema ima svoje izvore u Andrićevim poetskim proživljavanjima  ljudskog života i ljudske sudbine, kao i u njegovim meditacijama o čovjeku i njegovom životu u njegovoj prvoj zbirci poetske proze  , u  ''Ex Pontu'' . Ali poruka djela ne govori nam da treba da se povučemo  već upravo suprotno. Ako smo već konstatovalistalno prisustvo zla i nepravde i da naše postojanje nema opravdanja, na čovjeku nije da to pesimistički i bez reagovanja prihvati, već da kao lucidno i pred  sobom odgovorno biće traži put za unošenje više pravde  i dobra u ovaj svijet. To je put ljudskog dostojanstva kojim je krenuo i Ćamil, ali ga je stihija divlje sile ubacila u Prokletu avliju.