Karađoz je istovremeno tako autentičan i tako tipičan predstavnik i sluga jednog sistema.

Jasno je vidljiva transformacija, gdje Karađoz od dječaka «bujne glave» živahnog duhom i tijelom, ljubitelja knjiga i muzike do mladića koji odbija sve što mu je do tada bilo blisko i što je pripadalo svijetu mirnih, običnih sudbina, ustaljenih navika i obaveza. On ostavlja knjige, igre i muziku, postaje lutalica, kockar i pijanica. Onda opet postaje policajac i progoni svoje dotadašnje, da bi na kraju konačno promijenio životno usmjerenje i postaje «surovi gospodar» Proklete avlije. Postavlja se pitanje šta je uslovilo transformaciju Karađozove ličnosti, u početku natprosječno obdarene, i fizičkim i duhovnim kvalitetima, bogatstvom senzibiliteta, koji ga približavaju nauci i umjetnosti. Kao da je Karađoz uočio da smo svi mi zatvorenici neke Avlije, bez mogućnosti da slobodno mislimo i  djelujemo, pa se povlači u svoju ljušturu i u potpunosti transformiše.Od primijernog mladića on postaje onaj tip orijentalnog oružja, koje je u rukama vlasti i koje predstavlja živo oličenje Proklete avlije. Ona se ogleda u njegovoj  prirodi. Ona živi u njegovom karaktaru, ćudima i instiktima. Njegova volja je njen zakon.

Sudbine zatvorenika Proklete avlije su u njegovim rukama, a on se njima igra. Andrić je u njegovom liku pronikao u elementarnih osobina  divljih čuvara vlasti, ćije se naslijeđe može sagledati u svim vremenima u kojima je robovao čovjek. U svijetu u kojem on vlada nevinost je samo fraza. Karađoz valjano upravlja unutrašnjim mehanizmom svojih zatvorenika. Kogitovski obrazac čovjeka Avlije s kojim Karađoz  računa je :»Kriv sam, dakle postojim.» Mnogi su prošli kroz zatvore i mnogi su iskusili glumu Karađozovih potomaka, onu ciničnu igru samovlašća isljednika koji su često mučenja izločine vršili iz gruba i sirova lakrdijašenja.

Tako da «Avlija je u vremenu, ali ne u jednom vremenu. Avlija je u svetu, ali ne u jednom svetu. I-Avlija se ne menja.»