Karađoz je istovremeno tako autentičan i tako tipičan predstavnik i
sluga jednog sistema.
Jasno
je vidljiva transformacija, gdje Karađoz od dječaka «bujne glave» živahnog
duhom i tijelom, ljubitelja knjiga i muzike do mladića koji odbija sve što mu
je do tada bilo blisko i što je pripadalo svijetu mirnih, običnih sudbina,
ustaljenih navika i obaveza. On ostavlja knjige, igre i muziku, postaje
lutalica, kockar i pijanica. Onda opet postaje policajac i progoni svoje dotadašnje,
da bi na kraju konačno promijenio životno usmjerenje i postaje «surovi
gospodar» Proklete avlije. Postavlja se pitanje šta je uslovilo transformaciju
Karađozove ličnosti, u početku natprosječno obdarene, i fizičkim i duhovnim
kvalitetima, bogatstvom senzibiliteta, koji ga približavaju nauci i umjetnosti.
Kao da je Karađoz uočio da smo svi mi zatvorenici neke Avlije, bez mogućnosti
da slobodno mislimo i djelujemo, pa
se povlači u svoju ljušturu i u potpunosti transformiše.Od primijernog mladića
on postaje onaj tip orijentalnog oružja, koje je u rukama vlasti i koje
predstavlja živo oličenje Proklete avlije. Ona se ogleda u njegovoj
prirodi. Ona živi u njegovom karaktaru, ćudima i instiktima. Njegova
volja je njen zakon.
Sudbine
zatvorenika Proklete avlije su u njegovim rukama, a on se njima igra. Andrić je
u njegovom liku pronikao u elementarnih osobina divljih čuvara vlasti, ćije se naslijeđe može sagledati u
svim vremenima u kojima je robovao čovjek. U svijetu u kojem on vlada nevinost
je samo fraza. Karađoz valjano upravlja unutrašnjim mehanizmom svojih
zatvorenika. Kogitovski obrazac čovjeka Avlije s kojim Karađoz računa je :»Kriv sam, dakle postojim.» Mnogi su prošli
kroz zatvore i mnogi su iskusili glumu Karađozovih potomaka, onu ciničnu igru
samovlašća isljednika koji su često mučenja izločine vršili iz gruba i
sirova lakrdijašenja.
Tako da «Avlija je u vremenu, ali ne u jednom vremenu. Avlija je u svetu, ali ne u jednom svetu. I-Avlija se ne menja.»