UVOD

U slovenskim seobama na Balkan u toku 6. i 7. veka Srbi su se najvećim delom smestili u planinskoj unutrašnjosti zapadnog dela Poluostrva, zauzevši tako središnji položaj između istočne i zapadne skupine južnoslovenskih plemena. Taj smeštaj odigraće značajnu ulogu u istoriji i kulturi srpskog naroda.

U domaćim i stranim izvorima srednjega veka kao srpska važila je ne samo oblast u unutrašnjosti – Srbija u užem smislu, koju vizantijski istoričar 10. stoleća Konstantin Porfirogenit naziva Krštenom Srbijom – nego i primorske pokrajine Zahumlje, Travunija i Duklja, koje su u ranom srednjem veku bile samostalne ili polusamostalne a kasnije će sve ući u sastav najvažnije srpske političko-pravne formacije srednjeg veka, države Nemanjića. Prvobitna Bosna pak, koja se prostirala u gornjim tokovima reka Bosne i Vrbasa, nalazila se u sastavu srpske države do 10. stoleća, kada se odvojila od istočne oblasti, Raške, i počela se razvijati kao samostalna država.

Uporedo s tim političkim zbivanjima, u kojima su se prvobitne državne jedinice spajale i ponovo razdvajale, tekli su dublji procesi etnopolitičkog i kulturnog formiranja naroda, čiji se pojavni oblici, usled nedostatka pisanih dokumenata, jedva mogu nazreti. U doticaju s poznoantičkim, helenskim i romanskim svetom, naročito posle primanja hrišćanstva, Srbi su se počeli menjati i civilizovati. Taj proces tekao je sporo, sporije u unutrašnjosti nego na periferiji, i sporije, po svoj prilici, nego kod drugih južnoslovenskih plemena, koja su se smestila bliže središtima tadašnjeg kulturnog sveta. On je zahvatio uglavnom gornje slojeve društva, dok se običan puk u biti malo menjao, naročito onaj u dubljoj unutrašnjosti, u planinskom području, gde se prvobitno nalazilo jezgro njegovo. U kasnijim burnim istorijskim zbivanjima to će područje postepeno gubiti nekadašnji politički značaj, ali će stanovništvo što ga je nastanjivalo i dalje ostati civilizacijski najkonzervativniji i demografski najaktivniji deo naroda. Tu će se najduže očuvati paganski običaji i verovanja kao i prastari oblici usmenog narodnog stvaralaštva koji će doprineti do najnovijeg vremena i poslužiti kao jedan od osnovnih elemenata za duhovni preporod srpskog naroda i stvaranje moderne srpske nacije.

Dubljem prodoru kulture među Srbe i duge slovenske narode smetale su i jezičke barijere. Jedini kulturni jezici Evrope tog doba bili su grčki i latinski; oni su imali svoja uređena pisma, jedino su na njima pisane knjige, njima se služilo i propovedalo u crkvama. Tek kada su dobili sopstveno pismo i stali pisati knjige na svom jeziku, Sloveni su mogli široko prihvatiti savremenu hrišćansku kulturu i sami joj tokom srednjeg veka davati značajan stvaralački doprinos.

                                                                                    BACK