LIKOVI:

Rodion Raskoljnjikov

On je mlad,inteligentan i obrazovan covjek koji suosjeca sa siromasima i spreman im je pomoci.Povucen je u sebe.Ima razvijenu intelektualnu svijest.Gnjevan je i prezire sadašnji poredak u Rusiji te se tu pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve,pa i na zlocin kao što je ubojstvo.Svoju unutrašnju borbu potkuruje mišlju kako bi jedan život mogao od bijede spasiti tisuce života.Raskoljnjikov je,dakle,pobunjenik protiv društva,ali on je ujedno i usamljenik što se muci etickim i moralnim pitanjima. Njegovi cinovi nisu motivirani samo njegovim shvacanjem etike,vec i bijedom što ga okružuje,socijalnim zlom koje navodi covjeka na zlocin, Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza,izgubljen je i uplašen. Iako se zanosi idejom da postoje tvz.neobicni,odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog opceg dobra cine zlocine njega na kraju satire savjest,on popušta u sukobu sa “psihološkim obrucem” oko sebe i priznaje ubojstvo.On je cijelo vrijeme razapet izmedu pobune i smirenja,ljubavi i mržnje,on terorizira,razmišlja i ispovijeda se.U njemu se stalno bore dva karaktera,pa se njegovi unutrašnji monolozi pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji citaoca stalno tjeraju na razmišljanje.Vec u samom njegovom imenu,Raskoljnikov,vidimo da je on covjek u raskolu izmedu svoje humane biti i surovosti traženja koju pred njega postavlja životna stvarnost.
Citat koji potvrduje Raskoljnjikovu unutrašnju borbu:
“Za Raskoljnjikova nastadoše neobicni dani:kao da je odjednom pala pred njim magla i zatocila ga u bezizlaznu,tešku samocu.Sjecajuci se toga vremena kasnije,nakon dugog razmaka,nagadao je da mu se gdjekada mracila svijest i da je tako potrajalo,uz neke prekide,sve do konacne katastrofe.......Miješao je na primjer jedan dogadaj s drugim,a drugi opet smatrao posljedicim kakvog dogadaja koji je postojao samo u njegovoj mašti.Gdjekada ga je zaokupljalo bolesno i mucno uzbudenje,pa se dapace prevracalo i u panicni strah.Ali se se sjecao takoder da je bivalo casova,sati,pa možda i dana punih apatije,koja ga je zaokupljala kao protivnost predašnjem strahu,-apatije,nalicne na ono bolesno,ravnodušno stanje u gdjekojih ljudi na samrti.Uopce za tih posljednjih dana kao da je i sam nastojao da izbjegne jasnom i potpunom poimanju svoga stanja; neke vazdanje cinjenice,koje iziskuju da budu odmah objašnjene,tištale su ga osobito; još kako bi se volio osloboditi i umaci nekim brigama,koje kad bi zaboravio u svom položaju,zaprijetila bi mu potpuna,neminovna propast.”
Citat u kojem je vidljiv Raskoljnjikov unutarnji monolog:
“Tog braka nece biti dok ja živim,i neka gospodin Lužin ide do davola!
-Jer je ocevidna stvar-mrmljao je u sebi, smješkajuci se i slaveci unaprijed svoje odluke-Ne mama,ne,Dunja,necete vi mene prevariti...I još se ispricavaju što nisu pitale za savjet,nego su bez mene riješile stvar!Koješta!Misle one da sada više ne mogu raskinuti;da vidimo,može li se ili ne može!Divna li mi izgovora:”Takav je,veli,poslen covjek PetarPetrovic,takav poslen covjek da se ni ženiti ne može drugacije nego na diližansi ili cak u vlaku”Ne,Dunjecka,sve to ja vidim i znam o cemu ti namjeravaš mnogo govoriti sa mnom...”
No zašto je Raskoljnjikov ubio staru lihvarku?Ocigledno da bi svoju porodicu spasio bijede,poštedio svoju sestru koja je da bi mu pomogla u školovanju bila spremna da se uda za jednog bogatog,surovog covjeka.Ali on je izvršio ubojstvo i da bi sebi dokazao da nije obican covjek koji poštuje moralne zakone koje su drugi stvorili,vec sposoban da sam stvori vlastiti zakon ida snosi ogroman teret odgovornosti,da svojem životu opovrgna grižnju savjesti i da podmuklim sredstvima(ubojstvom)postigne dobar cilj bez imalo predrasuda prema svojoj unutrašnjoj ravnoteži i svom vrlom životu.Pocinio je on ovo ubojstvo i stoga što je jedna od omiljenih ideja Dostojevskog bila da širenje materijalistickih ideja može uništiti moralne vrijednosti mladih i napraviti ubojicu cak i od sasvim dobrog mladica koga bi nesretni stjecaj okolnosti lako mogao gurnuti u zlocin.
Progonstvo u Sibir za Raskoljnjikova znaci novi život,a utjehu i mir nalazi u Sonji i u evandelju.
“Pod uzglavljem mu je ležalo evandelje.Uzme ga makinalno.Njena je to knjiga,ona ista iz koje mu je citala o uskrsnucu Lazarevu.Na pocetku robije mislio je da ce ga Sonja muciti religijom,da ce mu sve govoriti o evandelju i narivavati mu knjige.Ali na preveliko cudo njegovo nije ni jedanput progovorila o tom,nije mu ni jedanput ponudila evandelje.On ga je sam zaiskao od nje kratko vrijeme prije svoje bolesti i ona mu je šuteci donijela knjigu.Dosad je nije ni rasklapao.Nije je rasklopio ni sada,ali jedna mu misao sine glavom:”Zar mogu njena uvjerenja sad ne biti i mojim uvjerenjima?Njena cuvstva,njene težnje bar...”I Sonja je cio taj dan bila uzrujana,a na noc opet oboljela.Ali tako je sretna bila,tako neocekivano sretna da se gotovo uplašila svoje srece.Sedam godina,samo sedam godina!Na pocetku svoje srece tih se sedam godina cini njima pogdjekada kao da je to sedam dana.I ne zna on da mu se novi život ne poklanja,nego da ga mora skupo platiti,mora ga platiti velikim buducom podvigom...”

Sonja Marmeladova

Ona je prostitutka cista srca.Vrši zlocin na sebi da bi prehranila macehinu djecu i pijanog oca.Mirna je,pati u sebi,cita Bibliju(evandelje) i vjeruje u Boga.Voli Raskoljnjikova i ona je ta u kojoj on vidi spasenje.
“Sjede jedno do drugoga,tužni i utuceni,kao da su nakon bure izbaceni sami samcati na pustu obalu.Raskoljnjikov gleda Sonju i osjeca kolika je njena ljubav prema njemu,i zacudo mu odjednom bude teško i bolno što ima nekoga da ga ovako ljubi.Jest,cudno je i užasno bilo to cuvstvo!Iduci k Sonji osjecao je da mu je u njoj sva njegova nada i sve spasenje;mislio je da ce stresti sa sebe bar jedan dio svojih muka,a sada,gdje se cijelo srce njeno obratilo k njemu,osjetio je i spoznao da je kudikamo nesretniji nego što je bio prije.”
Nasuprot razumnom i buntovnom Raskoljnjikovu Sonja je smirena i osjecajna.Njen je karakter apologija ljubavi i patnje u ime drugih ljudi.Njena je ljubav spram Raskoljnjikova toliko velika da mu želi pomoci u njegovoj patnji,želi da on podijeli teret i patnju s njom;zato ga i slijedi u Sibir.
“....Ta zajedno cemo patiti,zajedno cemo i križ nositi!
-Daj!-rece Raskoljnjikov.
Nije htio da je ogorci.Ali odmah trgne opet ruku koju je bio pružio za križem.
-Necu sada Sonja.Bolje ce biti kasnije-dometne da je umiri.
-Jest,jest,bolje,bolje-prihvati Sonja zanosno.
-Kad pocne tvoja patnja,onda ceš ga objesiti.Doci ceš k meni,ja cu ti ga objesiti,pomolit cemo se i krenut cemo.”
Iz svojeg prvotnog nesretnog i jadnog života na kraju doživljava srecu s Raskoljnjikovim.