Još si živa, ti starice moja?
Živ sam i ja. Pozdravljam te, znaj!
Nek` se zari kolibica tvoja
i nad njome neizrečni sjaj.
Meni pišu, da tajeći zebnju
brižna tužiš za mnom svaki dan,
da izlaziš na drum k`o u šetnju,
uvijena u stari kaftan.
Da u plavom sutonu te muči
često ista slika i kut –
tobož da me u kafanskoj tuči
udario nož sred srca ljut.
Ništa, majko! Smiri se iz tija.
To je grozno bunilo, jad nem.
Nisam tako očajna bekrija
da ne vidim tebe, a da mrme.
Kao nekad , ja sam i sad nežan
i jedino sanjam sve o tom,
da me prođe jad, crn, neizbežan,
i da što pre dođem domu svom.
Vratiću se kad olista granje
naše bašte, kada bukne sve.
Ne budi me ti tad u razdanje
k`o no osam leta šti si pre.
O, ne budi odsanjani šumor,
ne uzbuđuj to što se zbi, -
odveć rani gubitak i umor
pruži meni život što ne bdi.
I ne uči da se molim. Brajko,
k starom nema povratka, pa kraj.
Ti jedina radost si mi, majko,
i jedini neizrečni sjaj.
Zaboravi ti na svoju zebnju,
i ne tuži za mnom svaki dan.
Ne izlazi na drum k`o u šetnju,
uvijena u stari kaftan.
1924.