Jutros u košari, gde sja, šuška
Niz rogoza žućkastih i krutih,
Sedmoro je oštenila kučka,
Oštenila sedmoro je žutih.
Do u sumrak grlila ih nežno
I lizala niz dlaku što rudi,
I sliv`o se mlak sok neizbežno
Iz tih toplih materinskih grudi.
A uveče, kad živian juri
Da zauzme motke, il` prut jak,
Iziš`o je tad domaćin tmuri
I svu štenad potrp`o u džak.
A ona je za tragom trčala,
Stizala ga, kao kad uhode...
I dugo je, dugo je drhtala
Nezamrzla površina vode.
Pri povratku vukuć se po tmini,
I ližući znoj s bedara lenih,
Mesec joj se nad izbom učini,
Kao jedno od kučića njenih.
Zurila je u svod plavi, glatki,
Zavijala bolno za svojima,
A mesec se kotrljao tanki
I skrio se za hum u poljima.
Nemo, k`o od milosti il` sreće,
Kad joj bace kamičak niz breg,
Pale su i njene oči pseće
Kao zlatni sjaj zvezda u sneg.
1915.