Gore nam plaču, jauci su česti...

Ustaj i crnu odeždu obuci;

Svijetli putir ponesi u ruci

Molitvom toplom gnjev boga ukroti

I traži milost napaćenoj grudi;

S mučenim robljem mučenica budi

I s njime stupaj krstu i Golgoti.

U polja naša Iskariot uđe,

I njive naše postadoše tuđe,

I na nas pade guba i rugoba....

Ustaj i pođi!Jauci su česti...

Pred teškim časom moj narod pričesti,

Krvav k' sunce kad sine iz groba.

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,

Prođoh kraj bašte staroga imama;

Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,

S ibrikom u ruci staješe Emina.

Ja, kakva je, pusta!Tako mi imana,

Stid je ne bi bilo da je kod sultana!

Pa još kad šeće i plećima kreće...

- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam.Al' moga mi dina,

Ne šće ni da čuje lijepa Emina,

No u srebren ibrik zahitila vode,

Pa po bašti đule zalivati ode;

S grane vjetar duhnu pa niz pleći puste

Rasplete joj one pletenice guste;

Zamirisa kosa, k'o zumbuli plavi,

A meni se krenu bururet u glavi.

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,

Al' meni ne dođe lijepa Emina.

Samo me je jednom pogledala, mrko,

Niti haje, alčak, što za njome crko'...

Ne vjeruj u moje stihove i rime

Kad ti kažu, draga, da te silno volim,

U trenutku svakom da se za te molim

I da ti u stabla urezujem ime,

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi

I prelije srmom vrh modrijeh krša,

Tamo gdje u grmu proljeće leprša

I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te!U časima tijem,

Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,

Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,

I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!

Jer istinska ljubav za riječi ne zna;

Ona samo plamti, silna, neoprezna,

Niti mari, draga, da stihove piše!

Nemoj, draga, noćas da te san obrva

I da sklopiš oči na dušeku mekom!

Kad mjesec sine nad našom rijekom

I na zemlju pane tiha rosa prva,

Rodiće se mlado proljeće!I svuda

Prosuće se miris plavih jorgovana;

I pahulje snježne padaće sa grana

U naš bistri potok što baštom krivuda.

Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom,

I svaki će prozor zasuti peharom,

Da probudi srca što ljube i gore...

Zato nemoj draga da te san obrva!

Dođi, i u bašti budi ruža prva,

I na mome srcu miriši do zore!

Prošla je ljubav, stišale se strasti,

I ljubav s njima sve je bliže kraju;

Drukčije sada tvoje oči sjaju-

U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja čujem: naša srca biju tiše,

Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;

Hlada, bez duše, bez vatre i krvi,

Ko da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne beše nam stalo,

O sebi samo govorismo dugo;

No danas, draga, sve je, sve je drugo:

Sada smo mudri i zborimo malo.

...Prošlo je ljeto!Mutna jesen vlada,

U srcu našem ni jednog slavlja;

Tu hladan vjetar svele ruže ljulja

I mrtvo lišće po humkama pada...

Noć mračna i pusta. Mraz hvata i bije.

U čađavoj izbi kuje kovač stari;

Na domaku ognja lice mu se žari;

Niz kosmate prsi znoj potokom lije.

Pod udarom snažnim lete iskre krupne

Ko da se meteor rasipa u noći,

I on, sa teškim maljem u ovoj samoći,

Izgleda ko simbol snage nedostupne.

Trudi su ga časni srvorili u čelik-

O, kako je zoran!O, kako je velik,

I sjajan ko veče na vrsima jela!...

I dokle po selu šušti grmlje drače,

On garavom rukom zamahuje jače,

I s nakovnja leti snoplje zlatnih strela...

Nekad sam i vas na koljenu cupko

i donosio vam slatke šećerlame,

I ljubio dugo vaše plavo tjeme,

I čelo, i lice nevino i ljupko.

No dani su prošli ko rijeka nagla,

Ko trenutni snovi, kao puste varke:

Sad na vašem licu sjaj mladosti žarke,

A na mome jesen i turobna magla.

Ja znam: vaše srce sada vatrom gori,

Moje hladna zima okiva i mori;

Vaše oči sjaju ko dva neba plava,

A moje su mutne kao magle sinje...

Mladost, ljubav, oganj, sve u groblju spava-

Po kosama mojim popanulo inje...

Koliko je sreće u časima ovim,

Kad se mjesec rađa na plavoj visini,

Kada slavuj pjeva negdje u visini

I razgara srce plamenom novim!

Ovdje drvlje staro duge sjenke baca,

U našoj rijeci, brdo se ogleda;

Dođi, jer mi srce više mira ne da-

Ja sam žedan, draga, tvojih poljubaca.

Ne moli se tamo, pred ikonom starom!

Ovdje u slobodi, pred nebom - oltarom,

Sa koga nam Gospod o milosti zbori,

Dođi da zajedno molimo nas dvoje:

Ja ću sve da ljubim, oči, usne tvoje,

A ti strepi, dršći i sa mnom izgori.

Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te -

U tvojoj bašti ja te vidjeh juče.

Gdje bereš krupne raspukle granate.

Mila, ko zlatno nebo pošlje tuče.

U tihu hladu stare kruške one,

Sjede ti djeca i zadaću uče.

Nad šedrvanom leptiri se gone,

I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,

Rasipaju se, dok polako tone

Jesenje sunce. I ko sa visina

Olovni oblak, po duši mi pade

Najcrnji pokrov bola i gorčina.

I kobna mis'o moriti me stade:

Što moja nisi? I što smiraj dana

Ne nosi meni zvijezde, no jade?...  

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Kô simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. - "Petar!"
- Usklikne otac - "On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo -
Otvorite mu!"... - I mi svi, kô vjetar,

Trči i vratâ prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove...

O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al' gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema... Sam, kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola -
Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il' bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, kô sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, Kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Kô da bi htjela zbrisat sjen tuge...
I slušaj! Redom zapjevaše one!...
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni kô luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju -
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo kô kap sunca zlatna"...

I akord zvoni... Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem...

Pored mene reka trabuni i spava
Uljuljana poznim tičijim cvrkutom.
Noć uza me stupa i svilenim skutom
Sjajne kaplje runi sa procvalih trava.

Kako toplo šumi njen kraljevski veo
Pun svitaljka jasnih, čeznuća i setâ,
I zapinje lako za grane drvetâ
I mak crven što se po stazama spleo.

Kako li me grli i celuje milo!
Kô na daždi klasje, kô različak plavi,
Ja dršćem uz njenog srca toplo bilo.

Sve tako, kraj reke, greje me i krepi,
A kad bela zora s pesmama se javi,
Kući nosim punu pregršt zvezda lepi'.

LJUBAV

O, da mi je nesto pa da budem reka,
Pa da tecem ispred tvoje kuce male;
Pevajuci tebi da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove sidjes sa ibrikom
Da zahvatis vode, da ti zgrabim ruke,
Priglim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, vise nedam nikom.

Na duseku trava i mojih smaragda,
Kao nimfa moja, da pocivas svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oci da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da ljepota tvoja osiplje i greje.

vrh stranice
glavna strana