Ivo Andrić | ||||||||
|
Ivo Andrić i umjetnost
Andrić o umjetnosti Umetničko stvaranje je po Andriću složen i naporan čin koji se vrši po diktatu čovekove nagonske potrebe za stvaranjem. U osnovi nagonska, čovekova potreba za lepotom odbrana je od umiranja i zaborava; ona je dijalektička suprotnost zakonima prolaznosti. U igri jagnjeta iz alegorijske pripovetke Aska i vuk simbolozovan je umetnički nagon čovekov kao „instiktivan otpor protiv smrti i nestajanja“ koji „u svojim najvišim oblicima i dometima poprima oblik samog života“. Umetnost i volja za otporom, kazuje Andrić na kraju ove pripovetke, pobeđuje sve, pa i samu smrt, a svako pravo umetničko delo čovekova je pobeda nad prolaznošću i trošnošću života. Život je Andrićevom delu divno čudo koje se neprestano troši i osipa, dok umetnička dela imaju trajnu vrednost i ne znaju za smrt i umiranje. Stvaralački akt, po Andrićevom shvatanju, nije prost reproduktivan čin kojim se gola fotografije unosi u umetničko dela. Umetnost, istina, mora da ima dubokih veza sa životom, ali umetnik od materijala koji mu pruža život stvara nova dela koja imaju trajnu lepotu i neprolazan značaj. Fenomen stvaralaštva ogleda se u tome što umetnici izdvajaju iz života samo one pojave koje imaju opštije i dublje značenje. Dajući takvim pojavama umetnički oblik, umetnici ih pojačavaju „jedva primetno za jednu liniju ili jednu nijansu u boji“, stvarajući umetničku lepotu koja otada sama nastavlja svoju slobodnu sudbinu. Sve što u životu postoji kao lepota – delo je čovekovih ruku i njegova duha. Sastavni je deo „života i autentičan oblik ljudskog ispoljavanja“, stvoren za jedan lepši i trajniji život.
Mostovi i arhitektonske građevine najbolje
ilustruju Andrićevo shvatanje trajnosti lepote koju čovek stvara.
Anonimni neimar iz Mosta na Žepi spasava se od zaborava time što svoju
stvaralačku viziju prenosi u kamenu lepotu luka razapetog nad obalama
pod kojima kao prolaznost protiču hučne vode Žepe. Funkcija umetnosti je
i u naporu umetnika da svoje delo uključi u trajne tokove života, da
čoveka izvede iz „uskog kruga ... samoće i uvede ga u prostran i
veličanstven svet ljudske zajednice“.
Umetnost je dužna da čoveku otkriva lepotu
napora podvižnika koji koračaju ispred savremenika i predosećaju buduće
tokove života. Tako umetnostt stalno otvara perspektive životu
pojedinaca, naroda i čovečanstva, u podvizima i porazima onih koji su
prethodili umetnost nalazi nataložena iskustva čovečanstva. Prohujala
stoleća sublimišu čovekovo iskustvo oko nekolikih legendi, koje potom
inspirišu umetnika. Smisao savremenosti je u stvaralačkom prenošenju
iskustva prošlosti u one vrednosti savremenog stvaranja koje će,
nadživljavajući nas, korisno poslužiti potomcima.
Pružajući „zadovoljstvo bez patnje i dobro bez
zla“, umetničko delo će pružiti čoveku najviši vid života – česta je
poruka Andrićevog dela. Andrićeva vizija harmoničnog života budućeg
čovečanstva zasnovana je upravo na uverenju da će umetnička lepota
uništiti zlo i izmiriti protivrečnosti čovekovog bitisanja. Umjetnički postupak Ive Andrića
U načinu izgrađivanja likova i umetničkom postupku pri oblikovanju
svojih misli o životu i ljudima Andrić se ne odvaja od najlepših
tradicija realističke književnosti škole, iako takav njegov postupak ne
znači i ponavljanje tradicionalnih realističkih manira. Njegove slike
života nisu samo realistički izraz određene životne i istorijske
stvarnosti, jer on u njih utkiva i znatno šira uopštavanja i opštija,
gotovo trajna životna značenja. Legendarni bosanski junak Alija Đerzelez
nije samo tip osmanlijskog pustolova i avanturiste, već i večiti čovek
pred večitim problemom žene. Tamnica iz pripovetke Prokleta avlija ima
znatno šire značenje: ona je izvan vremena i mesta kojima ih je pisac
lokalizovao. Iako se u Andrićevom književnom delu najčešće javlja Bosna,
gotovo svi njeni likovi se izdižu izvan životnog kruga u kome ih pisac
nalazi. Andrić, prirodno, nikada ne izneverava tipičnost sredine i
vremena, ali on pri tom tako kompleksne ličnosti ume da dogradi i u
njima podvuče ono što je opštije i životno šire od osobenosti određenih
konkretnom sredinom i vremenom. |