Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih
pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu
Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa
je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru
Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića.
Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat,
pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni
Mostar.
Stvarao je na razmeđu dva vijeka i
više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje
XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski
pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je
imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić
dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme.
Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za
socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza
je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.
Rodoljubiva
poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjista (“Moja
otadzbina”). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o
patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet (“Ostajte
ovde” , “Hljeb”).
Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj
sudbini srpskog naroda (“Mi
znamo sudbu”).
Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske
ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent
bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se
okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je
pjesma (“Emina”), a
duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao
sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama
najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa
čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog
života.
Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik
Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim
pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Ducicem, Osmanom Đikićem,...
Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada
neizlječive bolesti, tuberkuloze. Ovu biografiju završavam stihovima nepoznatog
pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu (“Emina”):
Umro
stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
NIKAD umrijet' neće