Rastanak

Tamo amo, s dvojke na cetvorku,

Varkas se, a djetinstvo mine,

Prevari te Una carobnica,

Odnese ti cetiri godine.

Oprastaj se sa pustosnom bracom,

Pozdravljaj se zauvjek sa Bihacom.

Zamukose sobe internata

I u njima smicalice djacke,

Osta pusta cesta za Pritoku

Gde smo krali orahe seljacke.

Osta Murat, poslasticar stari

I njegovi kolaci “brdari”.

A drugovi! Kome prvo prici,

Dok okolo spomenari kruze?

Tihim glasom jedva progrguces:

-         Daj mi sapu. Dovidjenja, druze!

Okrenes se, dok suze uminu,

Stariji se cinis za godinu.

A sa kim se pozdraviti necu?

Zasto mi se oci rosom pune?

Osta Zora, moja ljubav tajna,

U kucici s druge strane Une.

I tamo sam lunjao, oprezan,

Zbunjen, trapav, kao da sam vezan.

Cesto sam joj pisao zadatke,

Saptao tablicu mnozenja,

A kad bi me milo pogledala,

Osjecah se kao mladozenja.

Sanjao sam o njenom liku

Pokraj Une, skriven u vrbiku.

Odoh kroz noc punu kreketanja

( zabe su se pratile u horu! )

I na zidu, blizu kuce njene,

Zabisao sam “Branko voli Zoru...”

I danas me uvijek boli dusa,

Kad se gdjegod javi kreketusa.