Branko Copic je rodjen u selu Hasanima kod Bosanske Krupe 1915.godine.Umro je 1984.godine u Beogradu gde je zivio i radio.

On je treci pisac,poslije Kocica i Andrica, koji ce Bosni i uzem zavicaju Krajini,posvetiti svoje knjizevno dijelo.

Pojavio se 1936.godine svojim pricama u Politici da bi vremenom svoj knjizevni rad usredsredio na tri zanra: poeziju, pripovjetku i roman. Poezija ima opsesivnu inspiraciju – to je rat i revolucija, junastvo i stradanje, vedrina i patnja: rodoljubivoj poeziji srpskoj Copic je dao svoj doprinos. Pripovjedanje je prava vokacija Copiceva, iznikla na rodnom tlu, iz pricanja djeda Rade i mnogih drugih pricalaca o ljubavi i patnji, o radosti i tugi, o vrletnim stazama i maglovitim vidicima, o snovima i mastarijama. Copic pripovjedac skrenuo je na sebe paznju pricama koje je Politika objavljivala skoro iz broja u broj, a potom dvema zbirkama koje ce mu obezbjediti epitet novog,mladog pripovedaca Bosne i njene Krajine.

          Izraziti pripovjedacki talenat poceo je da se ogleda i u kruni proznog roda. Sa Prolomom ce poceti serija romana o ratu i revoluciji,ali i o ratnicima koji su dozivjeli mir i otisli u neku drugu sredinu. Ono prvo su sa radoscu prihvatili, a o ovo drugo se cesto spoticali, tesko se snalazili, sebi i drugima bili smijesni.

          Smijeh je najveca radost Copicevog pripovjedanja. Stice se utisak da je smijeh urodjeno svojstvo pripovjedacevo,da on izvire iz njega spontano i lako,nezno i milostivo. Njegov smijeh je dobrodusan, zivotvoran, bodar. To je smijeh koji cini da zivot bude miliji, da dan bude svijetliji, da covijek bude lijepsi.Copicev smijeh zapljuskuje u mekim talasima,blagorodno i ljudski. Ali ima kod Copica i onog zubatog smijeha koji ne ljubi nego ujeda, ne miluje nego siba.Satira i satiricni smijeh sinu ponekad svojom ostricom, ali je, prema pripovjedacevom uvjerenju, u aivotu vise lijepote nego ruznoce, vise dobra nego zla, vise ljudskog manje neljudskog.Probice iz ovog pripovjedanja i ton tuge ili gorcine, jer i to je zivot. Ali kada se iscita Copicevo pripovjedanje, on se pamti po smijehu, onom blagorodnom i ljekovitom.

          Bas ovaj blagorodni smijeh mogao je nekad nekom i da zasmeta pa da pisca stignu prekori da je izdao ono cemu je posvetio i zivot i pero. Nisu mu dali da se smije , a on bez smijeha nije mogao. Za Copica je zivot bez smijeha isto sto i zivot bez vazduha. Vjerovatno se bio umorio od borbe, ali se razocarao u sve oko sebe: nije imao volje da se bori za svoj smijeh ( i podsmijeh, sto da ne), klonuo je i ucutao