“Nesretan kao i svi artisti....” – najbolje riječi za opisivanje najvećeg djela Ex ponta, kratke zbirke pjesama u prozi što tematiziraju vrijeme provedeno u tamnici, neposredno poslije tamnice, na ratištu... Naravno da nije ni logično očekivati da će takve pjesme biti nešto odviše vesele, ali Andrić se kroz svaku svoju riječ očitava kao genuini melankolik: utamničen i okovan, on pronalazi razloge za život i borbu i ‘ljubav prema svim ljudima’; na slobodi, on vene i pati okružen ljudima koji nisu zaslužili tu ljubav. “Zle misli i crne slutnje jednog melanholika imaju svoju strašnu tačnost pa ma koliko izgledale zdravu čovjeku apsurdne i netačne...U zdrava čovjeka je centar mišljenja: život i njegova pitanja, a u melanholika: smrt i njene tajne.” Ipak, izgleda da se Andrić u zbirci više bavi temama života nego smrti, mada je svaka njegova riječ protkana nekom izrazitom tugom, zbog koje ova zbirka toliko i zaokuplja, mogli bismo reći oduzima dah – općeljudske teme koje promišlja kao svoje vlastite (ili je obrnuto, nikad se ne zna) nikada nemaju neki ‘sretni’ zaključak: žene su ostavile tragove, ali prstenje je izgubljeno, djedovi su ostavili temelje, ali umrli zaboravljeni u patnji, budućnost dolazi okružena ognjenom aureolom...čak i ono malo realnih opisa što tu i tamo provire kroz Andrićeve više filozofske stranice vezane su uz smrt i krv i borbu i opet smrt.

Namjerno su ovi stihovi-rečenice nazvani “razgovorima s dušom.” Izgleda da ih Andrić nije pisao za tisak, već dnevnički - za sebe. Mladi umjetnik, pomalo grub i nedorađen na rubovima, pjesnik koji se odlučuje na rečenice ili prozaist koji se odlučuje za slobodne stihove...u svakom slučaju rečenice “po kojima se Andrić, tako nadmoćno i originalno odvaja od drugih velikih pisaca, čineći sam jedan neponovljivi literarni tok...srećno se spajaju i prepliću: misaonost, poezija i široka, u istorijsku perspektivu stavljena, naracija.” Ovi se komentari mahom odnose na Andrićeve kasnije, dakle prozne, radove, no to im ne oduzima ni istinost ni pravo da djeluju kao referenca na Ex ponto. Mnogi su rekli da mistična jednostavnost njegove rečenice uvjetuje njegov ogroman knnjiževni uspjeh, iako je Andrićeva rečenica sve prije nego jednostavna, a mistična upravo zato jer djeluje tako: “Zato mislim da baš tu, u Andrićevoj rečenici, njenoj misaono-pojmovnoj jezgrovitosti, preciznoj realističkoj opservaciji i intonacijskoj dinamici, treba najviše tražiti originalnost i stilsku izražajnost, stilogenost jezika Ive Andrića.”

Za teme kojima se, tada mladi, pjesnik bavi besprispodobno odgovara upravo stih u prozi: to je kombinacija žanrova koji dopušta posvemašnju slobodu mišljenja, ali opet puno govori na tako malo prostora – slobodna u formi, ali bogata u sadržaju, u svojoj potenciji. A Andrić je i imao samo to: tu potenciju veliku kao oceani, koja nije mogla izletjeti iz svoja četiri zida i odlučila se ‘zatvoriti u samoću’ koja je onda pisala i pisala stranice pune gorčine, bijesa, ljubavi, nade i svega onoga na što svaki adolescent naiđe u krizi identiteta, tako da nije osobito teško povezati knjigu napisanu prije nešto manje od stotinjak godina sa današnjicom koja jurca u petoj brzini, a prošlost je ipak sustiže. Nije poanta samo u tome što su Andrićeve teme općeljudske, svevremenske (u jednakoj mjeri u kojoj su i jedinstvene i neponovljive), što su napisane jezikom i načinom koji je razumljiv i potentan danas kao i tada – bit je u tome što je, možda slučajno, a možda je i onaj melanholik-jasika u njemu osjetio i drhtanja budućnosti, Andrić pogodio problematiku sadašnjice. Vrijeme u kojem se svatko osjeća usamljeno, izdvojeno i razdvojeno unutar svoja četiri zida, od ostatka svijeta i zalazaka onih starih sunaca, u kojem je svatko raščetvoren između borbe i predaje, ljubavi i mržnje, nade i snivanja, takvo će vrijeme s lakoćom čitati ove stihove. Onako kako Andrić nije imao s kime podijeliti sve svoje neizgovorene riječi, nikoga da mu bude razlog i smisao bivanja, nikog da mu se zavuče u postelju i zaplače onako kako svaki čovjek ponekad treba zaplakati – tako i danas nitko nema vremena ni razumijevanja za tihu nevidljivost o kojoj ovisi suvremenost: “...kao svijeća koju su zaboravili ugasiti pa izgara svu noć na oltaru kao neviđena žrtva u gluho doba....Ko zna koja je to pokora da se živi gluho i bezizgledno, među ljudima kojima ne mogu ništa kazati i koji mi nemaju ništa kazati?” Nitko se ne može bolje poistovijetiti s ovom žudnjom za slobodom i smislom, nego Mi, rođeni u žudnji i besmislu i neprestanoj utrci od početka do kraja, koji ništa ne rješava. Kažu da je poanta zbirke sadržana u ovim stihovima: “- Šta si vidio u ljetni dan, sine moj?

  Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i

kratkovjek.

  - Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

  Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.

  - Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan?

  Vidio sam da je ovaj život stvar mučna koja se sastoji u nepravilnoj

izmjeni grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.

  - Hoćes da usneš, sine moj?

  Ne, oče, idem da živim.” 

Istina je da je Ex ponto napisan hirovito, jer prati promjene mišljenja i stavova, dinamiku kontemplacije kroz neki duži period i zato možda ne možemo zaključiti zbirku upravo tim riječima. Epilog je napisan kasnije. Kad su vrtlozi emocija i promišljanja već završili svoj agresivni pohod na dušu. Ona je isto tako mogla završiti riječima: “Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro.

  Ne dopire do mene zvuk, umro mi je očinji vid. Sve je ostalo za

velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i nisam više čovjek nego nemirna besana misao koja je potonula i prićutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase voda, mir, daljina i zaborav.”

Mogla je, ali, eto, nije. Andrić je u dugotrajnoj, iako na tek stotinjak stranica sažetoj borbi sa samim sobom, sa svijetom koji ga je utamničio pa bacio u najtamniji kut ljudske patnje i stradanja, u pokušaju da se oslobodi traume i da oslobodi svijet krivnje, ipak nekako pobijedio – on je izašao iz tamnice, usamljen ali jači i spreman da napiše Nemire i Gospođicu i Na Drini ćuprija i još više od dvjesto najrazličitijih radova.