Biografija

 

O godini rođenja Dučića postoje sporovi i nejasnoće. Pero Slijepčević navodi da je Dučić rođen, najverovatnije, 1872. u Trebinju. Veći broj istraživača tvrdi da je rođen 1874. Svetozar Ćorović u svojim sećanjima navodi (prema M.Miloševiću, Rani Dučić) da je Dučićeva godina rođenja 1872. Datum rođenja bi mogao da bude 15.jun ili 15.jul.

 

Dučićev otac Andrija bio je trgovac. Poginuo je u Hercegovačkom ustanku 1875. godine, a sahranjen u Dubrovniku. Majka Jovanka pored Jovana i Milene imala je dvoje dece iz prvog braka sa Šćepanom Glogovcem (Ristu i Soku). Osnovnu školu učio je u mestu rođenja. Kada se porodica preselila u Mostar, upisuje trgovačku školu. Učiteljsku školu pohađa u Sarajevu 1890 -1891. godine i Somboru gde maturira 1893. Učiteljevao je kratko vreme po raznim mestima, između ostalog u Bijeljini, odakle su ga austro-ugarske vlasti proterale zbog patriotskih pesama „Otadžbina“ („Ne trza te užas b’jede, nit’ te trza užas rana/Mirno spavaš, mila majko, teškim sankom uspavana“) i „Oj Bosno“. Zbog njih Dučić biva stavljen pod istragu, a zatim, u maju 1894. godine ,vlasti ga protjeruju iz grada. Odmah nakon progonstva, pesnik nije mogao naći učteljsku službu gotovo nigde, pa se upošljava u manastirskoj školi u Žitomisliću.

 

Kao učitelj radi u Mostaru od 1895. do 1899. Član je društva Gusle. U društvu sa Šantićem stvorio književni krug i pokrenuo časopis Zora. Poslednje godine boravka u Mostaru, zajeno sa prijateljem piscem Svetozarom Ćorovićem, uhapšen je i otpušten sa posla. Iste godine odlazi na studije u Ženevu, na Filozofsko-sociološki fakultet. Proveo je skoro deset godina na strani, najviše u Ženevi i Parizu . Za to vreme održava veze sa prijateljima piscima iz Mostara, upoznaje Skerlića u Parizu, sarađuje sa mnogim listovima i časopisima (Letopis, Zora, Srpski književni glasnik). Na ženevskom univerzitetu je svršio prava i potom se vratio u Srbiju. Godine 1907. u Ministarstvu inostranih dela Srbije dobija službu pisara. Od 1910. je u diplomatskoj službi. Te godine postavljen je za atašea u poslanstvu u Carigradu, a iste godine prelazi na isti položaj u Sofiji. Od 1912. do 1927. službuje kao sekretar, ataše, a potom kao otpravnik poslova u poslanstvima u Rimu, Atini, Madridu i Kairu (1926-1927), kao i delegat u Ženevi u Društvu naroda. Potom je privremeno penzionisan. Dve godine kasnije vraćen je na mesto otpravnika poslova poslanstva u Kairu. Biran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije, a za redovnog člana izabran 1931. Sledeće godine postavljen je za poslanika u Budimpešti. Od 1933. do 1941. prvo poslanik u Rimu, potom u Bukureštu, (gde je 1937. godine postavljen za prvog jugoslovenskog diplomatu u rangu ambasadora u Bukureštu), a do raspada Jugoslavije poslanik u Madridu.

 

Uoči nemačke invazije i kasnije okupacije Jugoslavije 1941. godine Jovan Dučić odlazi u SAD u grad Geri, Indijana, gde je živeo njegov rođak Mihajlo. Od tada do svoje smrti dve godine kasnije, vodi organizaciju u Ilinoisu (čiji je osnivač Mihajlo Pupin 1914. godine), koja predstavlja srpsku dijasporu u Americi. Za to vreme piše pesme, političke brošure i novinske članke pogođen razvojem situacije u Jugolsaviji i stradanjem srpskog naroda, te osuđuje genocid nad Srbima koji vrši hrvatska ustaška vlada.

 

Umro je 7. aprila 1943. u Geri. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su iste godine u portu srpskog manastira Svetog Save u Libertvilu, SAD. Njegova želja je bila da ga sahrane u njegovom rodnom Trebinju. Ova poslednja želja Jovana Dučića ispunjena je 22. oktobra 2000.

 

Prvu zbirku pesama objavio je u Mostaru 1901. u izdanju mostarske Zore, zatim drugu u Beogradu 1908. u izdanju Srspke književne zadruge, kao i dve knjige u sopstvenom izdanju, stihovi i pesme u prozi – Plave legende i Pesme. Pisao je dosta i u prozi: nekoliko literarnih eseja i studija o piscima, Blago cara Radovana i pesnička pisma iz Švajcarske, Grčke, Španije itd.

 

Privatni život

U jesen 1893. godine na balu u tek sagrađenom hotelu „Drina“ mladi i ambiciozni učitelj Dučić susreće tek svršenu učenicu Trgovačke škole Magdalenu Nikolić. S njom se tajno verio 5. novembra 1893. godine, a njihova prepiska će se nastaviti i nakon Dučićevog odlaska iz Bijeljine i prelaska u Mostar na učiteljovanje od 1895. do 1899. godine. Jedan deo te korespodencije je sačuvan, kao i pismo koje je Dučićev prijatelj i pesnik Aleksa Šantić uputio Magdaleni 6. aprila 1901. godine moleći je da pomogne u prikupljanju pretplate za svoje „Pesme“. Ljiljana Lukić, profesor u penziji, čuva u ličnom vlasništvu prepisku između Dučića i Magdalene.

 

Profesorica Lukić navodi da je Dučić kratko stanovao u kući Magdalene Nikolić koja je stanovala sa sestrom. Posle raskida sa Dučićem Magdalena se zarekla da nikada više neće izaći iz kuće. „Kao kakva romaneska heroina živela je od uspomena i jedine srećne trenutke nalazila je u čitanju pisama i pesama čoveka koga je volela“, zaključuje profesorica Lukić. Dučićeva tajna verenica u amanet je ostavila da joj nakon smrti na spomenik uklešu sledeće reči, koje i dan danas stoje uklesane na bijeljinskom groblju: „Maga Nikolić-Živanović, 1874-1957, sama pesnik i pesnika Jove Dučića prvo nadahnuće“.

 

Dvadeset godina pre Magdalenine smrti, Dučiću je, dok je bio opunomoćeni ministar Kraljevine Jugoslavije, stigla molba koja svedoči o dubokom tragu koji je Dučić ostavio u Bijeljini. Pevačko društvo „Srbadija“ tražila od ministra pomoć za izgradnju doma za potrebe društva. „Na prvom mestu, u ovome idealnom poslu, društvo je slobodno da Vam saopšti da bi želelo i da bi bilo srećno, ako vidi da vaš dom ’Srbadije’ bude sazidan i nazvan Zadužbina pesnika Jovana Dučića-Srbadija“, stoji između ostalog u pismu poslatom 1937. upućenog ministru Dučiću. Na margini pisma stoji stoji Dučićev rukopis: „Poslao 6. decembra 1937. godine prilog od 1000 din. Molio da neizostavno nazovu svoj dom imenom velikog pesnika Filipa Višnjića, njihovog najbližeg zemljaka“.

 

Početna stranica