BIOGRAFIJA
|
|
Pjesnik,pripovjedač,romansijer i pisac za djecu,Branko Ćopić rođen je 1.januara 1915.godine u selu Hašanima,pod Grmečom,"četiri sata hoda" od Bosanske Krupe.Djetinjstvo je proveo u zavičajnom kraju u igri i "poslovima razne vrste".Ostavši u četvrtoj godini bez oca,koji je umro od "španske groznice",sa sestrom Smiljkom i bratom Rajkom,bio je na brizi i ljubavi majke Sofije i dobrodušnog djeda Rade.Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu,nižu gimnaziju u Bihaću,a učiteljsku školu je pohađao u Banja Luci i Sarajevu,da bi završio u Karlovcu.Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940.godine,pedagoško-filozofsku grupu. |
Po izbijanju ustanka u Bosanskoj Krajini,već 1941.godine Ćopić je stupio u borbu.Sve do kraja rata ostao je u partizanskim redovima radeći uglavnom "na kulturno-prosvjetnom sektoru" i to kao saradnik partizanskih listova.Pod snažnim utiskom viđenog i doživljenog,Ćopić još u toku rata piše pjesme i priče koje u odnosu na narod imaju mobilizatorski karakter,i mnogo vedrine i humora u sebi.Njegovo patriotsko predavanje narodu i borbi za slobodu ovjenčano je priznanjem da je "najizrazitiji pjesnik naše Revolucije".Ćopić je nosilac Partizanske spomenice 1941,Ordena zasluge za narod I i II reda,Ordena bratstva i jedinstva I reda,Ordena Republike,Ordena jugoslovenske zastave sa lentom.Po završetku rata bio je urednik "Pionira"(1944-1949)a od 1951.godine profesionalno se bavi književnim radom.
Branko Ćopić započinje svoj književni rad još u đačkoj klupi.Prvu crticu,kratki prozni sastav,objavio je 1928.godine pod imenom "Braco" u časopisu "Venac"Jeremija Živanovića,a prvu pripovjetku "Posmrtno ruho Soje Čubrilove" u "Politici"1936.godine.Od tada je sarađivao u gotovo svim značajnim jugoslovenskim časopisima i listovima,ali "Politika" ostaje njegova "prava književna kolijevka".
Osluškujući život i riječi života Ćopić je stvorio svoj sopstveni jezik.Jezik svjež,mek,vedar,nježan,sjenovit kao šuma i ponekad tužan kao iznenadna sjeta.Njegovi su ljudi govorili svaki svojim jezikom iz života i umenja,,a pisac ih je okruživao svojom rečenicom lirike i topline.I onda,spajajući nespojivo,sve to prozračio i okrilatio smijehom.
Čovjeka valja požaliti,razumjeti učešćem,pomilovati ga lijepom rječju i dobrim sjećanjem,ali mu se valja i podsmijehnuti.I pustiti ga da se i on podsmijehne drugima i samome sebi.
Humor,taj tako rijedak dar,mnogo rijeđi nego što se obično misli,oružje je opako i naopako.U krivim rukama može da bude grub i zloban,rušilački iskidan,zao.Tek u pravim rukama,onim najrjeđim kao što su u Čehova ili Branka Ćopića,on ima nešto čarobno,ljekovito i tužno u isti mah.Humor je bio i ostao jedan od glavnih stubova svega što je stvorio Branko Ćopić.
Ćopić je stvorio mnoštvo zbirki pripovjedaka,pjesama,romana,komedija.Život i djelo ovog "jesenjinovskog seoskog sanjalice" su se često podudarali,tako da je moguće sačiniti kratku Ćopićevu biografiju gotovo isključivo naslovima njegovih djela.Nije višak ako navedemo jednu takvu biografiju kritičara Branislava Mihajlovića:
Svoje "bosonogo djetinjstvo" ovaj "zaneseni dječak" proveo je "pod Grmečom" "ispod zmajevih krila" u carstvu "leptira i medvjeda" upijajući zauvijek u svoje radoznale oči "život u magli" svojih "planinaca" i slušajući bajke "ispod krnjeg mjeseca"."Magareće godine" školovanja u susjednom gradiću i studije u Beogradu biće samo priprema za "surovu školu" rata koji je banuo kao "prolom" u svijet njegove planine u kojem oduvijek i "orlovi rano lete".Tu je uz "ognjeno rađanje Domovine" počelo Ćopićevo "ratnikovo proljeće" sa "rosom na bajonetima" i uz prasak pravog i "gluvog baruta".Odratovao je uz mladiće kakav je bio "Nikoletina Bursać" i starčekanje kakav je bio "Vuk Bubalo" svih sedam ofanziva i onda u Beogradu počeo da živi "gorki med" one poslednje "osme ofanzive".Za cijelo to vrijeme uz "bronzanu stražu" sjećanja pisao je ono što je zapamtio oko sebe i u sebi.A zapažao je i zapazio mnogo.
1958.godine dobio je NIN-ovu nagradu za roman "Ne tuguj bronzana stražo".
Iako je pripadao narodnooslobodilačkom pokretu Branko Ćopić je,kao čovjek velikog obrazovanja,bistra uma,osjećaja za pravdu i pravednost,kritičkog posmatranja stvarnosti koja ga je okruživala veoma rano počeo da iznosi sopstvena mišljenja o nekim pojavama.Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac.Kao jedno od najpoznatijih djela bila je "Jeretička priča" zbog koje je kasnije trpio velike udare komunističke partije na vlasti i državnih organa,pa i samih kolega.Takvih progona je bilo mnogo pa je književni istoričar Ratko Peković to sabrao u knjigu "Sudanije Branku Ćopiću" iz koje se vidi na kakve je sve probleme Ćopić nailazio u svom kniževnom i političkom životu.
Pretpostavlja se da su ti progoni glavni razlog samoubistva koje je Branko Ćopić izvršio skočivši s jednog mosta preko rijeke Save 1984.godine.Od tada se taj most zove Brankov most a ulica koja vodi do njega Brankova ulica.
 |
 |
 |
 |
 |
 |