Oda o čovjeku


Život je velika igra čiji je početak nečiji kr
aj, a opet taj kraj nečiji početak. Vasko Popa nas svojim igrama uvodi u razmišljanja o smislu života koji se gubi u svakodnevici. Svoj ciklus Igre je podijelio u nekoliko hronološki poredanih pjesama; ulazak u život- prije igre, u toku života- između igara i kraj čovjeka i njegovog bivstvovanja-poslije igre. U svojim pjesmama Popa govori o odnosu čovjeka prema čovjeku i čovjeka prema životu. Sam ulazak čovjeka u život opisan je u pjesmi Pre igre gdje je taj ulazak oprezan «prvo žmureći na jedno pa na drugo oko», jer je nepoznat. Upozorava čovjeka na moguće nedaće u životu.
Iako je biće u početku puno snage, skače visoko, misli da može mnogo više od trenutnog, a to su u stvari čovjekove želje i snovi, ali kad spozna šta ga čeka, neki se ne daju pokolebati i dalje skaču dok drugi posustaju «jer se razbiju u paramparčad».
Tako da samo snažniji nastavljaju tu Popinu «igru».
Pjesma Klina govori o odnosu među ljudima tj. pravi hijerarhiju i u takvom životnom miljeu jedni su superiorni, dok drugi ne. To je životna borba kliješta, eksera i majstora. Ali niko se ne predaje i borba traje, ali se pozicije mijenjaju tačno po Držićevoj definiciji «Ko bi doli sad je gori, a ko doli gor' ustaje».
U toku života tj. u toku te životne borbe ljudi se skrivaju jedni od drugih, skrivaju svoja prava lica, igraju se žmurke, a ustvari, traže neko drugo biće u sebi samom. Traži ono za čim teži svako ljudsko biće, a to je sreća, mogućnost sporazumijevanja sa samim sobom i sa drugima i spoznaja svijeta.
Uprkos tom traženju i tome da čovjek spozna i razumije samog sebe i druge oko sebe, ljudi su otuđeni i uglavnom se ne nađu u tom traženju već naprotiv izgube samog sebe.
Život je nepredvidiv, jer ljudi griješe. Umjesto da gledaju naprijed dešava im se da su im «oči na leđima» i htjeli ili ne krenu natraške.
I kad spozna sve što ga je interesovalo spozna da je život grub i želi se vratiti samom sebi, ali ne vidi put jer «nema očiju» pošto je uvijek gledao u pogrešnom pravcu. To su ljudski padovi. Životna igra uspona i padova vječno traje «jer se niko ne odmara».
U životnom jurenju ljudi prave velike nepravde, sebičnost i pohlepu.
Kraj ciklusa Igre poistovjećuje se sa krajem života, odnosno neminovnosti umiranja, ulaska u ništavilo o «kojem nema šta da se priča». Čovjek nestaje a moja impresija poimanja nastanka, trajanja i nestajanje može se izraziti rečenicom u kojoj se i Oskar Davičo zapitao: Da li je smrt stražar života ili je život na straži da čuva od smrti.
 

NAZAD