KRATAK SADRZAJ ROMANA

Roman Carobni brijeg je tzv. roman - rijeka, jer u tancine opisuje procese (umotavanje u deku, dorucak) i razmisljanja koja se odnose na strucne ideje (filozofija). On je takodje i roman - esej jer daje filozofski pogled na obicne zivotne teme. Osnovu romana cine dijalozi i rasprave Setembrinija i Nafte u koje povremeno ukljucuje Kastorp, te vrijeme kao glavni motiv. "Ovdje se naprosto igraju vremenom, prosto da ne vjerujes. Tri nedjelje su za njih kao jedan dan." Ovo je rekao Hans Kastorp kada je dosao u Berghof sanatorijum u posjetu rodjaku Joakimu. Joakim Cimsen smatra da na brijegu vrijeme ne postoji, vec da je samo "presipanje iz supljeg u prazno". zivot na brijegu je za njega negacija stvarnost.
Ovo djelo postavlja mnogo filozofskih pitanja, narocito pitanja prezivljavanja i nadzivljavanja smrti, bolesti i prolaznosti. Tome u romanu mnogi posustaju pocevsi od gdina Albina koji drzi pistolj pri ruci, ako mu dosadi zivot, preko Menera Peperkorna, koji se ubija otrovom, pa do Nafte koji u dvoboju izvrsava samoubistvo.
Zivot na carobnom brijegu sastoji se od lezanja na balkonu, boravka u trpezariji, mjerenja temperature, te odlaska u setnju. Hansov zivot je pomalo bio drugaciji, jer je on redovno odlazio u posjete Setembriniju i Nafti i, za razliku od drugih, je bio zaljubljen u Klavdiju Sosa koja ga je podsjecala na djecaka Hipea iz njegovog djetinjstva. On joj je na Valpurginu noc, na maskaradi izjavio ljubav, a ona njemu da odlazi. Na odlasku joj je poklonio svoj "unutrasnji portret" - rentgen sliku. Jos jedno mjesto gdje su se svi okupljali bila su predavanja dr Krokovskog, najcesce predavanja o ljubavi, telepatiji, hipnozi, tumacenju sna. U roman pisac uvodi fantasticno u onom trenutku kada su uz Elinu pomoc prizivali duhove. Prvi se javio pjesnik Holger koji im je recitovao pjesme. Na seansi su pustali muziku sa ploca koje su dobili na poklon. Za vrijeme pojavljivanja ploce Faust Hans je prizvao Joakima, da bi se na kraju pokajao i molio ga za oprost.
Roman zavrsava potpunim preobrazajem Hansa Kastorpa. On mijenja svoje navike : prestao je da pusi Mariju Mancini i poceo Zakletvu na Ripliju. Za njega je stalo vrijeme simbolicnim prestankom rada njegovog sata, odlazi u rat ali ne zlovoljan vec pjevajuci. Preobrazio se u novu licnost zahvaljujuci boravku u Berghofu i ljudima sa kojima je tamo bio.

HANS KASTORP

Hans Kastorp, glavni junak romana, je veoma mlad covjek (na pocetku romana bile su mu 23 godine) i potice iz bogatog gradjanskog sloja grada Hamburga. sto se tice struke, zavrsni je student tehnike (brodogradnje). Po nacionalnosti bio je Nijemac, a politcki je bio neopredijeljen; stajao je izmedju Nafte i Setembrinija. Prikazan je kao veoma radoznao, inteligentan i sa izuzetnom moci zapazanja.
Man ga u roman uvodi odmah na pocetku opisujuci njegov dolazak u Berghof s namjerom da posjeti svoga rodjaka Joahima Cimsena na tri nedjelje. Tamo je smjesten u sobu 34 u kojoj je prije njega boravila jedna zena koja je preminula, sto istovremeno moze da simbolise prolaznost zivota i neprolaznost bolesti, jer Kastorp zauzima njeno mjesto. Nakon opisa Hansovog djeda i njegovih politickih uvjerenja, Man se ponovo vraca u sanatorijum gdje nas upoznaje sa dr Berensom i Krokovskim, te sa bolesnicima koji tu borave. Odmah po Kastorpovom dolasku, Berens mu je preporucio da pocne mjeriti temperaturu, cime ga poistovjecuje sa ostalim bolesnicima. Iako u Berghof dolazi zdrav, Kastorp kao jedinka nije mogao da opstane vec je poprimio osobine svh onih na brijegu.
Glavni akter romana nije Kastorp, nego vrijeme. Ono je psiholoska kategorija, bit koja odredjuje sve jednolicnost zivota kojoj je sve potcinjeno.
Covjek ima osjecaj da je propadanje veoma sporo. To je Kastorp prozivio kada ga je za vrijeme skijanja uhvatilo nevrijeme. Tada je, nakon sto je na skijama kruzio do u nedogled i skupljen pored kolibe sanjao, shvatio da je to trajalo samo 10 minuta, a njemu se cinilo kao vjecnost.
Kastorp, kao glavni lik, najaktivnija je licnost u romanu. Odlazio je u setnje, u posjetu Setembriniju i Nafti, citao enciklopedije i naucnu literaturu, te pomagao bolesnima. U duge i raznolike rasprave izmedju Setembrinija i Nafte upustao se povremeno ne stajuci ni na ciju stranu, jer je Setembrinija smatrao verglasem i vjetropirom, a Naftu zestokim malim jezuitom i teroristom, te spanskim muciteljem i batinasem. Pri tom mu je Setembrini bio ljudski blizi, a Nafta djelovao ubjedljivije. Nakon 7 godina provedenih u Berghofu, Hans je otisao u rat, sa vise znanja i iskustva, pjevajuci, i tim gestom pruzajuci otpor zlu i obezvredjujuci ga sa ponosom i dostojanstvom.

NAFTA

Leo Nafta, "ruzan mali jezuit i terorist", kako ga naziva Hans Kastorp, bio je susta suprotnost Setembriniju i sa njim je u stalnoj raspravi. Iako se pojavljuje u drugom dijelu romana, on je veoma znacajan za prikaz vremena u kojem je zivio pisac. Nafta je vezan za srednji vijek, sa ciljem da stvori sutrasnjicu. Filozofski, on je bio najdublji od svih licnosti romana. Sluzeci se dualistickim filozofiranjem o suprotnosti duse i tijela, dogmatski je izvodio covjekovu slobodu u ideji pomocu priznavanja kosmicnosti duse i transcendentalnosti ovozemaljskog zivota. Prema Nafti proleterijat se uzdigao "da uspostavi teror radi spasa svijeta i da postigne Spasiteljev cilj; zivot u bogu, bez drzave i klasnih razlika".
On je smatrao da je covjek apstraktna ideja u kojoj je ovaplocena priroda i da ga, kao takvog, treba uzeti za ideal. Iz svega ovoga vidi se da Nafta zastupa smjesu katolicanstva i komunizma koji su otjelotvorenje snaznog totalitarizma koji je propao sam zbog sebe, kao i Nafta kad je ispalio sebi metak u glavu u dvoboju sa Setembrinijem.

SETEMBRINI

Lodoviko Setembrini bio je inteligentan, obrazovan, enciklopedijski ucen i politicki dobro obavijesten. Bio je mudar i pronicljiv posmatrac i o ljudima iz svoje okoline imao mnoga ironicna zapazanja. Imao je "produhovljen izraz lica" i "lijepo drzanje", iako je bio siromasno obucen. Po nacionalnosti bio je Italijan, ali je izvrsno govorio njemacki jezik. U trpezariji sa 7 stolova setao se sa "rukama u dzepovima" i "cakalicom medju zubima", prilazio svakom i sa njim prijateljski razgovarao.
Odlikovao se optimizmom i vjerom u svoje ideale - istinu, pravdu, republiku svijeta. U raspravi je bio posten, govorio je iskreno i branio se otvoreno. Njegov lik uzdigao se u dvoboju s Naftom kada nije htio da puca nego je ispalio metak u vazduh. U Naftinim ocima on je bio kukavica, ali u opsteljudskim humanista. Zastupao je zastarjeli liberalizam, humane ideale. Zalago se za "objektivnu naucnu istinu" a politicku buducnost svijeta vidio je kao "svetu alijansu gradjanskih demokratija".

MENER PEPERKORN

On je bio postariji Holandjanin, koji je dosao u Berghof u pratnji madam Sosa. Prisao je uvijek sa narocitom gestikulacijom, "zaustavio bi razgovor, napravio pauzu..." i rekao: "Dobro, sve dobro. Svrseno."
"Nije nista kazao, ali njegova glava izgledala je nesumnjivo znacajna, njegova mimika i gestovi tako odlucni, upecatljivi, izraziti da su svi mislili, pa i Hans Kastorp, da su culi nesto izvanredno vazno."
Sa Hansom je najcesce razgovarao o madam Sosa. Hans ga je postovao i smatrao genijem, pazljivo ga sluao i bio jedini koji ga je razumijevao. Peperkorn je umio da filozofira, ali ne na nacin na koji su to radili Nafta i Setembrini. On je govorio "neobicno preciznim i sazetim stilom - nepovezanosti nije gotovo ni bilo". Bio je obrazovan, sto se vidi u razgovoru sa Hansom o kininu i otrovima. On sam dao je napraviti mehanizam na principu zmijskih zuba u koje se sipa otrov. Jedne noci tom spravom izvrsio je samoubistvo.

pocetna strana