Stil pisanja

Roman Tomasa Mana je elegican ep o propadanju gradjanstva. Prikazuju ga s dva stanovista. S jedne strane, tvrde da se u propadanju porodice Budenbrok odrazava opsti proces propadanja burzoazije; bioloske i psiholoske osobe-nosti pretstavnikapojedinih pokoljenja jesu karakteristicni simptomi i oblici u kojima to neminovno propadanje dolazi do izraza. Gledano s tog stanovista, roman Tomasa Mana je monumentalni simbol gradanske dekadencije. Kao istorija propadanja, medutim, roman se moze posmatrati i u drugom, beskrajno neposrednijem i konkretnijem smislu. On prikazuje odumiranje stare burzoazije u tijesnoj povezanosti sa izumiranjem najboljih gradanskih tradicija. Tomas Man, doduse samo kao skicu, prikazujuci samo periferne pojave, ali ipak potpunojasno i ocigledno iznosi kako namjesto burzoazije starog kova nadiru pretstavnici savremene burzoazije: nekulturni, samozivi, okrutni i bljutavi kapitalisti danasnjice.
Roman je izgraden na ovoj suprotnosti. Nacin pisanja Tomasa Mana strogo je objektivan; pod skladno datim oblikom »Budenbrokovih« krije se; medutim, motiv propadanja njemacke gradanske ideologijeu doba svih onih uspjeha sedamdesetih godina, propadanja sto zahvata njemacko drustvo vilhelmovskog razdoblja u tijesnoj vezi sa ulogom koju je Njemacka odigrala u imperijalistickom ratu. Ova kulturno-kriticka borba-koja u izvanredno tananom umjetnickom obliku, gotovo uvijek prikriveno, pa ipak dovoljno odlucno dolazi do izraza-dovodi Manov roman u neposrednu vezu s najaktuelnijim kulturnim pitanjima tog doba. I ne samo tog doba: jer mnogi korijeni njemackog fasizma spustaju se do tla tradicija vilhelmovske Njemacke.
Ni u nase vrijeme Manov roman nije izgubio aktuelnost.On je humanisticki protest protiv varvarstva imperijalisticke burzoazije. U tome je njegov znacaj, i to nije u protivrjecnosti sa cinjenicom da Tomas Man danasnjoj burzoaziji suprotstavlja cestiti patricijat Hanze, a ne burzoaziju u usponu. Ovaj ublazen oblik humanistickog protesta organski izrasta iz razvoja cjelokupne njemacke gradanske literature, a narocito iz razvoja samog Tomasa Mana.                                                                                                                             

Tomas Man propadanje stare burzoazije opisuje kao unutrasnji proces.On u svom romanu prikazuje cetiri pokoljenja jedne stare libecke trgovacke poro-dice. On sjajno ocrtava osobenost pojedinih licnosti i majstorski opisuje kako njihovu razlicitost tako i njihovu porodicnu slicnost. Vidimo tjelesne i duse-vne crte svojstvene svim Budenbrokovima; u isti mah vidimo kako se, s jedne strane, u svakom novom narastaju razvijaju nove osobine, nove crte karaktera
a, s druge strane, kako stara nasljedena svojstva pod novim drustvenim okolnostima i u vezi sa individualnoscu svakog pojedinca sticu novo znacenje.
Tomas Man se ne ogranicava na psiho-fizicko obiljezavanje licnosti-cinilaca u romanu, kako je to obicaj njemu savremenih naturalistickih pisaca. Veoma uzdrzano, skrtim nagovjestajima on pokazuje i promjene u shvatanjima svojih likova, a u ovim promjenama odrazava se istorijski istinito i one koje se zbivaju u objektivnoj stvarnosti. Najstariji predstavnik porodice Budenbrok, intendant u vojsci sto se borila protiv Napolepna, jeste slobodouman voltero-vac; njegov sin je pod uticajem vjerski-romanticnih ideja iz vremena Obnove (mada se mora reci da te ideje kod njega imaju narocitu, patriciski-cestitu, ublazenu boju). U trecem pokoljenju vjerske ideje uopste vise ne igraju nika-kvu ulogu. Budenbrokovitog vremena pokazuju se-opet potpuno u skladu sa istorijskom istinom –kao pristalice Sopenhauerove filozofije i Vagnerovog pozorista. Izvanredno je zanimljivo sto Manov senator Tomas B. s odusevljenjem cita Sopenhauera, ali odmah zatim vidimo kako drustveni zahtjevi sto ih zivot postavlja uvazenom trgovcu sprjecavaju ovog da svoje licne sklonosti i nagone filozofski obrazlozi i razvije.                                                         
U sredistu romana stoji treci narastaj Budenbrokovih. Simptomi propadanja tu se vec jasno ispoljavaju. Tomas Man dostize visok umjetnicki domet u opisu citavog niza psihickih crta koje su zajednicke braci, i Tomasu i Kristi-janu, pa ih ipak odvode sasvim razlicitim zivotnim putevima. I ovdje nam on simptome propadanja ne predocava opisom psiho-fizioloskih osobenosti: Man se trudi da prodre do temelja njihovog zivota i da psiholoske korijene dekadencije otkrije u otudivanju pojedinca od svoje drustvene klase. Kod pretstavnika prva dva pokoljenja bili su nacin zivota, trgovacke tradicije u duhu patriciskog gradanstva, etika, itd.-sve je to bilo neprekoracljiv, po sebi razumljiv i nikakvim sumnjama izlozen zivotni okvir. Kod Tomasa i Kristijana vec se izgubila takva licna povezanost sa zivotom njihove klase. Mladi brat, Kristijan, usljed toga gubi svaki stav; citav njegov zivot raspada se u niz besmislenih epizoda, i on propada moralno i fizicki. Tomas, stariji brat, hoce ovu vezu, koja mu nije nagonski data, da uspostavi svjesnim naporom. On pokusava da vjestacki, nasilu nametne sebi takvu ''prirodu'' bogatog trgovca –patricija. Za neko vrijeme on u tome i uspijeva. Izgleda cak da je Tomas trgovackoj kuci Budenbrok pribavio izvanredan sjaj-on je prvi Budenbrok koji stice senatorsko dostojanstvo! Pa ipak on nema korijena, i ukoliko vrijeme dalje odmice utoliko se to jasnije ispoljava. Njegova ''tradicionalnost'' sve se vise pretvara u prazno glumljenje. Kapitalizam se nezaustavno razvija, i Tomasov pokusaj da nove oblike sticanja novca spoji sa ''casnoscu'' porodice propada. Cak i Tomasova vodeca uloga u preduzecu pretvara se u formalnost, vec se prica kako on na berzi igra cisto dekorativnu ulogu. Najmladeg Budenbroka, stvorenje nesposobno za zivot i dekadentno, potpuno progutaju njegova osjecanja. On umire vrlo mlad, a s njim izumire i porodica Budenbrok.
Sudbinu ove porodice u citavoj njenoj simbolici prikazao je Man izvanredno cjelovito. Ova cjelovitost, ovo izrastanje iz postojeceg jeste i snaga i slabost Mana umjetnika. Besprimjerna cjelovitost je zasnovana na samoogranicavanju

svog tvorca, na hladnom odabiru predmeta i njihovom hladnom prikazi-vanju.Tako ova smirena cjelovitost romana krije dubok i nerjesen rascjep. U knjizi je dosljedno do kraja sacuvan objektivan ton. Nacin pricanja ide svojim pravim, hronicarskim putem bez strasti. Po svojoj sustini, medu tim, kako kompozicija tako i predmet i licnosti nose potpuno subjektivno obiljezje.
Subjektivan je prije svega izbor grade. Iz drustvene stvarnosti izdvojeno je samo ono sto se tice Budenbrokovih, a prikazano onako kako ga dozivljavaju Budenbrokovi, cak i tamo gdje su u pitanju ekonomski ili politicki dogadaji svjetskog znacaja (revolucija 1848.god.,rat 1870-71.god., itd.). Tok pripovje-danja stoga je potpuno jednosmjeran, jer se njegov razvoj prilagodava pojedi-nim licnostima koje su povezane sa sudbinom porodice, koje se otjelovljuju u njoj. Ovo nacelo izbora, medutim, dovodi do toga da najkrupniji dogadaji samo utoliko bivaju zahvaceni romanom ukoliko su prodrli u svijest Budenbrokovih. Samostalan, pravi znacaj ovih dogadaja, koji ni izdaleka nije onakav kakav se odrazava u pretstavi tih ljudi, mora zato neminovno da bude okrnjen.
Subjektivizam ovog stava najjasnije se ispoljava u suprotstavljanju stare i nove
burzoazije. Samim tim sto se u prikazivanju ove suprotnosti, koja je stvarni razlog nazadovanja Budenbrokovih, ogranicava samo na ono sto Tomas B. moze da shvati, pisac svoju siroku temu suzava na opisivanje psiholoske dekadencije jedne porodice. Ovim nacinom odabiranja on se sluzi i pri oblikovanju licnosti koje ne pripadaju porodici. Zato epizodni likovi pomalo lice na groteskne siluete. Obiljezavanje njihovih karaktera, zasnovano na ponavljanju jedne ili dviju nepromjenljivih crta, potsjeca na ''lajt-motive'' u operama R.Vagnera. Slabost takvog subjektivistickog obiljezavanja postaje narocito ocigledna u liku Gerde, zene Tomasa B. Ona je opisana kao zanimljiva, ekscentricna zena, kao licnost tajanstvena u ocima libeckih ''patricija''. Sto je Tomas B. izabrao upravo tu zenu, smatra se kao izvanredno znacajno za njega. Ali citalac o njoj saznaje samo onoliko koliko su libecki trgovci mogli da sagledaju. Njen unutrasnji zivot ostaje i za citaoca zagonetka.

 
Knjizevni stil romana u potpunom je skladu sa izborom grade. Man nastoji da stvori sto vece, po mogucnosti cjelovite i mirne slike. Zato se o pojedinim zbivanjima prica sto je moguce manje. Pretpostavljaju se razgovori, pisma itd.
u kojima se vec prosla zbivanja sazimaju, analiziraju. Izvanredno znacajno je, npr., sljedece: Tomas B. volio je u mladosti neku djevojku, ali po shvatanju svoje porodice nije mogao da se ozeni njome. Citalac nista ne saznaje o ovoj mladickoj ljubavi. Dat je jedino kratak oprostajni razgovor zaljubljenih pred Tomasov odlazak na put. Krize u drustvenom zivotu takode se vecinom prikazuju u sazetoj prici poslije dogadaja, uporedivanjem sadasnjice sa prosloscu, a ne kao dramaticne prekretnice. Man time ne izbjegava uvijek prikazivanje dramaticnih sukoba, ali to je osnovna priroda njegovog nacina prikazivanja. I kad govori o sukobima on pocinje sa konacnom katastrofom, pa u sazetom obliku da sve ono sto je prethodilo razvoju zbivanja. U tom pogledu njegovi romani podsjecaju na Ibzenove drame.

Na takvoj podlozi nastaje mirna velicina »Budenbrokovih«. Ona se postize vise brizljivim preciscavanjem zivotne grade nego smjelim epskim zahvatanjem i epskom zasicenoscu dramaticnih prekretnica. Ovo glediste Man potpuno svjesno primjenjuje i s velikom dosljednoscu i vjestinom sprovodi do kraja. Ono mu pruza mogucnost da rascjepkanost i istrzanost kapitalistickog drustva prikaze u velikim, mirnim slikama. Pravi znacaj i granice ovog osobenog nacina prikazivanja otkrivaju se, medutim, izvanredno jasno pri poredenju »Budenbrokovih« sa »Djelom Artomonovih« M.Gorkog. Man sve rjesava u mirnom i slikovitom proticanju vremena;mirne slike fatalistickog ishoda. Man u propadanju starog trgovackog staleza vidi raspadanje klase s kojom je povezan, gasenje ideala, nastajanje jednog novog drustvenog tipa koji mu je tud i koji on odbija. Man stvara djelo na podlozi opreznog preciscavanja i razvrstavanja zivotne grade.
»Budenbrokovi« u razvoju knjizevnosti, pa cak ni u Manovom stvaralastvu ne mogu dobiti nastavak jer ovo u mnogome velicanstveno djelo cesto probija silom mu nametnute granice. Ma koliko da je Man preciscavao svoju gradu, zivot nije mogao da nade mjesta u fatalistickoj semi sudbine. U trecem pokoljenju postoji jedna sasvim ziva i nimalo dekadentna licnost: Toni. Da bi nju uklopio u kobno raspadanje porodice, Man se nasao prinuden da nagomila bezbroj nesrecnih slucajeva u njenom prvom i drugom braku, i u braku njene kcerke. Najzad mu polazi za rukom da i nju prikaze kao bice koje je pretrpilo potpun slom. Upravo ovo nasilje ukazuje na to da mirna monume-ntalnost romana nije nametnuta gradom, da je podloga umjetnicke pisceve objektivnosti duboko subjektivna. Velika umjetnicka obdarenost, kultura i ozbiljnost Tomasa Mana omogucile su uklapanje ovih protivrjecnih elemenata u jednu umjetnicku cjelinu. Ta cjelina, medutim, samo je lijepa spoljasnjost. Zato je ovaj roman jedno usamljeno srecno dostignuce u razdoblju toliko nepovoljnom za umjetnost, ali ne moze posluziti kao uzor za dalji razvoj romana.

pocetna stranica