CRVENI ZMAJ

Nakon Majkl Mana, Džonatana Dema i Ridlija Skota, svakako atraktivnih i značajnih režisera, režiser nasilno osmišljene prerade Manove verzije romana Crveni zmaj (Red Dragon) Tomasa Herisa iz 1986. nazvane Lov na čovjka (Manhunt) bezlični je Bret Retner. Njegova prethodna ostvarenja Novac govori, prvi i drugi Rush Hour i Porodični čovjek (The Family Man) krajnje su neuzbudljivi i neinventivni primjeri beživotne žanrovske sinteze karakteristične za mrtvilo modernog američkog filma. Njegova autorska ličnost zanemarljiva je u kakvim god razmatranjima, bilo da se tiču samih njegovih filmova, bilo u konetkstu aktuelnih filmskih strujanja. Ali u toj činjenici se i krije razlog koji je zeusovski moćnim producentima poslužio kao razlog zbog koga je Retneru podaren Crveni zmaj, slično izboru Krisa Kolumbusa za prenosioca vizije Heri Potera iz knjige na platno. Nakon Skota koji je zvjerstvo doveo u Hanibalu (Haniball) do vidljivog ekstrema, groteskno ga povezujući sa religijom, Retnerova neuzbudljivost uz spilbergovsku orjentaciju ka porodičnoj zabavi, pokazala se najviše odgovarajućim sljedećim korakom. Crveni zmaj je film bez emocija, film u kome do straha dolazi isključivo zbog povezanosti sa gledaočevim filmofilskim iskustvom u koje se Kad jaganjci utihnu (The Silence of The Lambs) sasvim sigurno ubraja, film bez mučnine koje prožima jezivost nasilja, film bez motivacije. Nedostatak motivacije ili njeno površno i neuvjerljivo definisanje je jedini opis koji se može napisati o likovima ovog filma, a koji hronično obuhvata svakog od njih. Najfatalnije je maglovito objašnjenje mostruoznosti serijskog ubice, pomalo paradično, pomalo naivno, u svakom slučaju ne u skladu sa tonom koji prožima film. Pored likova, problem je i od strane Retnera uvedeno simultarno posmatranje progonitelja i progonjenog. Odabir jednog od dva narativna toka, bio bi u bilo kom od dva moguća slučaja uzbudljviji nego što je postojeće nesretno rješenje koje oduzima svaku neizvjesnost i ne daje mogućnost bavljenja prisutnim, ali nenaglašenim pitanjima. Pored toga, tok koji se bavi policijskom istragom kreće se najizraubovanijim stazama urbanog policijskog filma, nikako ih ne pokošavajući modifikovati. Iako režiser video spotova, Retner ne koristi isforsiranu montažnu furioznost karakterističnu za autore istog prijekla, nego još goru varijantu potpunog odsustva filmskog izraza. Ova kritika je bespomoćna u pozrazi za filmskim kod Retnera, te se zato ona može činiti kao književna, a ne filmska. Takav utisak je nažalost tačan, ali istovremeno i najstroža ocjena samog filma. Međutim, Crveni zmaj krije i jednu scenu koja ukupnu ocjenu nepodnošljivog ostatka djela uzdiže do podnošljivog za što je potrebna blizina savršenosti. Tu blizinu savršenosti posjeduje scena koju bi poželio i jedan Kronenberg, scena u kojoj slijepa i nesigurna Emili Votson dodiruje Ralfa Fajnsa uzbuđenog gledanjem porodičnih VHS snimaka porodice koju je ubio, scena čije je inspirativnost neizmjerna i koja sažima mnoge more modernog čovjeka u jednom univerzalnom trenutku u kome svako može pronaći dio svojih najdubljih emocija.