Nesumwivo je da je kultura jedna od najbitnijih ako ne i najbitnija karakteristika ~ovjeka i qudskog dru{tva uop{te. To je tim vi{e jasno po{to ni jedna druga vrsta ne posjeduje kulturu. Isto je tako jasno da kultura mo`e da do|e do izra`aja tek onda ako se pojedinac posmatra s obzirom na dru{tvenu cjelinu i u wihovoj uzajamnoj me|uvezi. To nipo{to ne zna~i da kultura i kulturne pojave ne sadr`e komponentu individualnosti pojedine li~nosti, ve} da je kultura u cjelini i po svome smislu bitno dru{tveni fenomen.

Svako dru{tvo ima svoju kulturu. Kultura je bitno dru{tvena pojava, wu stvara qudsko dru{tvo. Apsolutno nekulturnog dru{tva nema, ona je wegov specifi~ni element. Kultura, kulturni procesi i tekovine ~ine osnovnu pojavu svakog dru{tva. Qudsko dru{tvo se razlikuje od prirode kulturom. U `ivotiwa nema kulture; `ivotiwa se stoga ne pona{a na kulturan na~in, nego na prirodan na~in. Kultura obuhvata bazu i nadgradwu dru{tva.

Prema Marksu kultura pripada nadgradwi, ali ona tako izra`ava i stawe dru{tvenih odnosa i materijalnih uslova proizvodwe. Dru{tvo se sastoji iz svega onog {to su wegovi ~lanovi stvorili u toku wegove istorije, po~ev od najjednostavnijih oru|a za rad, preko savr{enijih sredstava i proizvoda, zatim tekovina nauke i umjetnosti, do moralnih i drugih dru{tvenih normi i vrijednosti koje se cijene u datom dru{tvu. Misli, postupci, me|usobno opho|ewe-sve to spada u kulturu.

Ovako {iroko opisano zna~ewe kulture i nagla{ena va`nost kulture sa aspekta dru{tvenih pojava, naveli su neke sociologe da nauku o dru{tvu (sociologiju) poistovijete sa naukom o kulturi (kulturologijom).

Kultura je svijet ~ovjeka. Ona se iskazuje u jedinstvu tog svijeta. Wome se ~ovjek odvaja od divqa{tva u sebi i prirodi. Jedinstvo je vrijednosti o~ovje~ewa pojedinca i njegovog svijeta.

Kultura ispoqava ~ovjekovu djelatnost, odnosno pona{awe. U jednom smislu, kultura se mo`e shvatiti kao regulator qudske djelatnosti. Kulturno pona{awe je svjesno pona{awe s odre|enim smislom za subjekat.

^ovjek je kulturno bi}e, on `ivi kulturnim `ivotom. ^ovjek se ne pona{a kao prirodno kulturno vije}e, on ne `ivi prirodnim, nego kulturnim `ivotom. Wegov `ivot i djelatnost odre|eni su kulturom. ^ovjek je postao kulturno bi}e samim tim {to je dru{tveno bi}e.

Engleski teoreti~ar Eduard Tajlor jasno je uo~io da je kultura povezana sa ~ovjekom kao ~lanom dru{tvene zajednice - izvan dru{tva nema kulture! Hajder je, pak, odredio kulturu kao "drugu prirodu", a ~ovjeka kao jedno `ivo bi}e u prirodi koje stvara kulturu i koje nije u stawu da zasnuje svoj `ivot bez kulture. Dakle, dok su sva ostala bi}a, prije svega, prirodna bi}a, ~ovjek je istovremeno i prirodno i dru{tveno bi}e. Zbog toga se, da bi se jasnije odredio pojam kulture, neizbje`no name}e pitawe: [ta je ~ovjek, kakvo je to bi}e koje jedino stvara kulturu?

Odre|uju}i dvostranu prirodu ~ovjeka, kao prirodnog i dru{tvenog bi}a, kao fizi~kog i duhovnog, uo~avamo da se i cjelokupan razvoj dru{tva od ranih vremena odvijao u tom prostoru izme|u:

1. fizi~kog osvajawa prirode radi ~ovjekovog fizi~kog opstanka i

Termin kultura latinskog je porijekla (cultus - gajewe, obrada poqa) i govori o iskonskoj ~ovjekovoj vezanosti za prirodu, za obradu poqa. I danas se jo{ u jeziku susre}e termin poqoprivredna kultura. Ovaj termin je me|u prvima upotrebio rimski filozof Ciceron, ali se vremenom izraz sve vi{e po~eo koristiti i za ozna~avanje "kulture duha", u smislu obrazovawa, obrade duha. I upravo ova dva pojma: poqoprivredna kultura i duhovna kultura ili kultura duha, osim {to su usko povezana, ukazuju i na faze kroz koje je pro{ao ~ovjek u svom razvitku:

1. faza u kojoj je qudsko bi}e bilo znatnije osloweno na prirodu, i
2. ona druga, u kojoj su porasle wegove duhovne mo}i, i u kojoj se ispoqila premo} ~ovjeka nad prirodom.

Posledica osloba|awa od neposredne vezanosti za prirodu bilo je stvarawe tzv. druge prirode ili kulture. Ako je cultus, tj. kultura, doista bila vezana za obradu poqa, onda nimalo ne iznena|uje ~iwenica da je upravo prvobitni oblik vjerovawa sadr`an u pojmu kulta (culta). Jer, kult zna~i obo`avawe ili obogotvoravawe pojedine `ivotiwe ili biqke, od kojih je zavisio ~ovjekov opstanak proistekao upravo iz ovog `ivotnog iskustva: kao i danas, kada se ka`e "kult zvijezda", misli se na obo`avawe ili obogotvorewe npr. filmske dive Bri`it Bardo, Sofije Loren. Wihovi poklonici bili su spremni da ih uzdi`u i veli~aju, smatraju}i ih, bezmalo, bo`anstvom. Iz ovoga se dobro mo`e uo~iti prvobitna trojedinstvena veza: cultus-obrada poqa-kultura, kao i to da su za~eci kulture bili vezani upravo za kult prirode.

U filozofiji, socijologiji, antropologiji (nauci o ~ovjeku) bilo je poku{aja da se odredi pojam ~ovjeka, a time, posredno, i pojam kulture. O tome govore brojne definicije ~ovjeka. Navedimo samo neke od wih:

^ovjek je zoon politikon ("politi~ka `ivotiwa"-Aristotel);

"^ovjek je bi}e koje ho}e, a ne samo bi}e koje mora" ([iler);

"^ovjek je prvi slobodwak u prirodi" (Herder);

"Homo sapiens" (~ovjek - svjesno bi}e);

"^ovjek je najslabija trska, ali trska koja misli" (Blez Paskal)

Mo`e se zapaziti da nema saglasnosti o tome {ta ~ini su{tinu ~ovjeka. Vidimo da je te`i{te ili na ~ovjekovoj racionalnoj, svjesnoj prirodi ili na wegovoj slobodi i sposobnosti da se bavi dru{tvenim poslovima ili pak na wegovoj odlu~nosti da se suprostavi }udima prirode.

Nema sumwe da je ~ovjek, prema ta~nom zapa`awu De Ru`mona, prije svega bi}e koje aktivno u~estvuje "u svemu {to predstavqa stvarala{tvo u prirodi, istoriji i u duhovnom `ivotu". Ipak se postavqa pitawe {ta je to {to ~ovjeka su{tinski razlikuje od svih drugih bi}a, i {to mu omogu}ava ne samo aktivan, ve} i preobra`alava~ki stav prema svijetu i stvarawe vrijednosti. Tu osobenu prirodu qudskog bi}a najboqe izra`avaju Ernst Kasirer i Lesli Vajt, prema kojima je ~ovjek prije svega animal symbolicum - dakle "simboli~ka `ivotiwa". Jednostavno re~eno: ~ovjek je bi}e koje stvara simbole. Cjelina svih tih simbola ~ini kulturu. Ova odredba je prihvatqivija od prethodno navedenih.

Prije svega, u nastajawu simboli~kih tvorevina: u jeziku i vjerovawima, umjetnosti i vrijednostima u~estvuje cjelokupna ~ovjekova priroda-i svjesna, racionalna sposobnost, sposobnost planskog mijewawa svijeta, ali ni{ta mawe i wegove emocije, ~ula, imaginacija, kao i ~ovjekova psiha.

Ova vi{estrana sposobnost ~ovjeka dolazi do izra`aja ve} pri pravqewu oru|a u tzv. materijalnoj sferi. Zbog toga nam izgleda prihvatqiva odredba po kojoj se "kultura" shvata kao simboli~ka aktivnost, a koju je definisao Andre Pjetr: "Kultura je i intelektualno osvajawe svijeta, ali ona je i svojevrstan estetski smisao, izvjestan afinitet duha, pona{awa, ukusa, stila, a to je mogu}no ste}i samo uz pomo} dugih tradicija".

Ovom odre|ewu nedostaje isticawe aktivne i stvarala~ke uloge ~ovjeka kao kulturnog bi}a. Zbog toga je francuski socijolog @ofr Dimazdje smatrao da kultura neizostavno mora da obuhvati i ~ovjekov rad i porodi~ne du`nosti ali i duhovne vrijednosti i dokolicu.

Prvo }emo objasniti {ta se podrazumijeva pod simboli~kim pona{awem ~ovjeka. Upore|ivawe ~ovjekovih aktivnosti sa pona{awem `ivotiwa najboqe ukazuje na specifi~nu razliku izme|u simboli~kog i nesimboli~kog pona{awa. Kada ~ovjek ka{qe, ~e{e se, jau~e u nevoqi, kada se prote`e, pokre}e dijelove tijela - sve je to u osnovi "nesimboli~ko pona{awe". Dakle, ono nije svojstveno samo i jedino ~ovjeku, ve} i vi{im sisarima. Me|utim, kada ~ovjek razgovara ili op{ti sa drugim ljudima, slu`e}i se "artikulisanim govorom", kada se koristi ma|ijskim ~inima ili se u crkvi skru{eno moli, ispovijeda grijehe, kad tuma~i snove ili crta bizona na zidu pe}ine, najzad, kada ide u rat u ime "krsta" (u krsta{kim ratovima), ili je u stawu da izdr`i najve}e muke u koncentracionom logoru ~vrsto dr`e}i u ruci Davidovu zvijezdu, kada pravi alatke za rad - onda se za takvo pona{awe ka`e da je "simboli~ko", i da je svojstveno jedino ~ovjeku. Nije slu~ajno Lesli Vajt utvrdio da je "simbol ono {to je preobrazilo ~ovjeka od obi~ne `ivotiwe u qudsku `ivotiwu", te da "bez simboli~kog op{tewa mi uop{te ne bismo imali kulturu". U toku evolucije od primata ~ovjek se pojavio onda kada se kod wega pojavila sposobnost za simbolizovawe i kada je postao sposoban da to izrazi.

Razumqivo je da se name}e pitawe: [ta uop{te zna~i simbol? Ova rije~ dolazi od gr~kog izraza symbolo - u smislu "znaka, znamewa". Najjednostavnije, kao {to list hartije ima dvije strane, tako i simbol ima dva lica: sa predwe strane on je fizi~ka, materijalna stvar, dakle, on mora biti, najprije, nekakav predmet, zvu~ni signal, koji ja zapa`am, vidim, ~ujem, mogu da dodirnem, a zatim, mene, kao qudsko bi}e, prisustvo toda {to vidim i ~ujem, nagoni da zamislim "ne{to drugo", {to se nalazi s one druge strane "~ulnog". To je neki nematerijalni, samo nama qudima shvatqivi smisao.

Uzmimo jedan primjer: vidimo ~ovjeka koji dr`i u ruci "srebrni krst" i pri tom polazi na strijeqawe, visoko uzdignute glave. O~igledno je da ovaj ~ovjek ne dr`i metalni predmet u ruci zbog wegove nov~ane vrijednosti, ve} stoga {to u tom metalnom liku "vidi dubqi smisao", opravdawe svoga stradawa ali i vi{i smisao svoje borbe, "Krst", a ne ~iwenica {to je to nov~ano vrijedan srebrni predmet, izra`ava, ili boqe re~eno: simbolizuje vjeru rodoquba u pravdu, u drugi i boqi `ivot poslije smrti. "Krst" je simbol nade da se vlastiti `ivot stavqa na oltar radi izvjesnije egzistencije svojih najbli`ih.

Jednom rije~i, zna~ewe ili vrijednost simbola nikako ne zavisi od "svojstva wegovog fizi~kog oblika niti su odre|eni wima: boja `alosti mo`e biti `uta, zelena, ili bilo koja druga boja". Iz toga je sasvim razumqivo, kako je jednom rekao engleski filozof Xon Lok, da simboli "sti~u svoje zna~ewe tako {to im ga qudi proizvoqno name}u".

Simbol je, dakle, na{a qudska zamisao, na{a projekcija, da u ~ulnim predmetima "vidimo" jo{ i ne{to drugo, {to `ivotiwa nikako nije u stawu da shvati. Eto, upravo ovo obiqe`je posjeduju sve tvorevine kulture: pjesma kao i crte`, katedrala i kwiga, mit i jezik, moralni ~in.

Uostalom, da li je uop{te mogu}no da neka `ivotiwa, ma~ka, pas ili majmun, razumije smisao koji ima krst za jednog hri{}anina, ili ~iwenica da je kod evropskih naroda crna boja izraz ili simbol `alosti, dok Kinezi u istoj situaciji koriste bijelu boju?

Ameri~ki teoreti~ar kulture Lesli Vajt ka`e: "Svekoliko qudsko pona{awe nastaje upotrebom simbola. Simbol je preobrazio na{e antropoidne pretke u qude i na~inio ih humanim. Sva civilizacija je nastala i odr`ava se jedino upotrebom simbola". Na jednom drugom mjestu Vajt jo{ jasnije odre|uje pojam simbola i kulture: "Kultura je jedna organizacija pojava - akata (modela, pona{awa), predmeta (oru|a), ideja (vjerovawa, saznawa) i osje}awa (stavova, vrijednosti) - koja zavisi od upotrebe simbola.

Kultura je nastala kada je nastao ~ovjek.... koji mo`e da govori i da upotrebqava simbole". Ovu defeniciju, koja prenagla{ava ulogu ~ovjekove duhovnosti, treba dopuniti odredbom ~ovjeka kao svjesnog prakti~nog bi}a, na ~iji je daqi razvoj presudno uticao pronalazak vatre. Preobra`avaju}i prirodu, ~ovjek, dakle, stvara jednu "drugu prirodu" ili kulturu, dru{tvenu zajednicu.

Od svog postanka ~ovjek se uvijek bori da o~uva svoje biolo{ko bi}e, ali i da zadovoqi jo{ jednu drugu i dubqu, duhovnu potrebu. Vjerovawima i obi~ajima, umjetno{}u i plesom, mitom i legendama o nadqudskim bi}ima, on zadovoqava upravo takvu svoju te`wu. Iako je ~ovjek, dodu{e, i smrtno, prolazno bi}e, uostalom, kao i sva druga bi}a u prirodi, ipak, on je jedini u svijetu koji je svjestan svog neumitnog kraja. Zbog toga i ~ini izuzetan duhovni, simboli~ki napor kako bi se toj sili koja ga ru{i, tom stawu haosa koji nagriza wegov opstanak, adekvatno suprostavio svojom te`wom ka vje~nom.

Ivo Andri} je u svojim Znakovima pored puta sasvim ta~no zapazio: "Misao o vje~nosti i `ivotu iza groba stvorila je sve {to se naziva qudskim djelom na ovom svijetu".

To je razlog zbog kojeg ~ovjek kao individualno i dru{tveno bi}e gradi stanove, planski proizvodi i tro{i hranu, izmi{qa mitove, bavi se umjetno{}u, izvodi ples i prinosi zajedni~ku `rtvu. Upravo sna`nom vjerom u boqi, druga~iji i neprolazni svijet, koji u mitu dobija svoj ~vrsti i stabilan Poredak, ~ovjek se suprostavqa svekolikom Neredu i Haosu.

Na ovaj na~in mit i vjera u trajnosti doprinose pobjedi optimizma. Brojnim ceremonijama koje slu`e mitu, kultu i magiji, ~ovjek ritualizuje svoj opstanak na taj na~in {to se makar i za trenutak predaje ne~em ~vrstom i trajnom, bje`e}i ili se izmije{taju}i iz svijeta surove svakodnevnice.

Pogledajmo neke primjere iz istorije kulture u kojima je simbolizovan takav grandiozni kolektivni napor i spremnost qudi da krajwim li{avawem nadi|u i pobijede prolaznost. Takvi su: Kineski zid, egipatske piramide, Vavilonska kula, ali ni{ta mawe i druge tvorevine duha: sredwevjekovna crkvena arhitektura i freske, epovi: Ilijada, Odiseja, Ep o Gilgame{u, Ramajana, pronalazak pisma.

Me|u brojnim definicijama kulture koje mo`emo susresti u redovima gra|anskih teoreti~ara, postoji ~itav niz pogre{aka koje ih ~ine neprihvatqivim sa jednog stro`ijeg nau~nog i kriti~kog stanovi{tva, mada gotovo svaka od wih uzima u obzir po neki ili ve}i broj elemenata, koji su zaista od zna~aja za definisawe pojma kulture. Stoga se pristupilo razvoju jedne integralne definicije kulture sa sociolo{kog stanovi{ta, koja bi prevazi{la bitne nedostatke gra|anskih teoreti~ara kulture.

Prednosti ovakve definicije kulture su slijede}e:

• pomo}u we se pojam kulture obuhvata tako da podrazumijeva kako materijalnu tako i duhovnu kulturu
• kultura se na ovaj na~in razumije kao istorijska i dinami~ka, dakle, razvojna kategorija koja treba da se izu~ava s obzirom na vremenske i prostorne promjene.
• ovakvom se definicijom iz pojma kulture iskqu~uju svi oni procesi i tvorevine koji nemaju za ciq ili ne doprinose, bez obzira na ciq, olak{awu odr`awa, produ`ewa i napretka qudske vrste. Dabome, da se onda mogu razlikovati pojmovi kulture u u`em i {irem smislu. Jer, ponekad se govore}i o kulturi misli i na pojave koje su direktno i neposredno nekulturne. A po{to su olak{awe odr`awa, produ`ewa i napretka qudske vrste bitni atributi kulture to su oni istovremeno i oni humanisti~ki momenti odnosno kriterijumi na osnovu kojih se izvjesne pojave i postupci mogu kulturno vrijednovati odnosno procjewivati kao mawe ili vi{e kulturni ili nekulturni. U tom svjetlu sve one pojave kao {to su privre|ivawe, unaprije|ewe proizvodwe, odr`avawe i poboq{awe zdravqa kao neophodnog uslova za pove}anu i poboq{anu proizvodwu, tehni~ka i nau~na otkri}a i umjetni~ka djelatnost, moraju biti pozitivno kvalifikovane kao kulturne ~iwenice sa stanovi{tva dru{tva u cjelini. I obrnuto: moraju biti negativno ocijewene kao nekulturne ili antikulturne sve one pojave koje se suprostavqaju osnovnim interesima i potrebama odr`awa, reprodukcije i napretka qudskih dru{tava (kao recimo: usavr{avawe, konstrukcija i naro~ito upotreba oru`ja u osvaja~ke, porobqiva~ke i razorne svrhe, zlo~ini protiv fizi~kog integriteta qudi, ko~ewe ekonomskog razvoja, dru{tvenih, politi~kih i svih ostalih qudskih sloboda). Mi, na primjer, smatramo da je kult pa`we prema djetetu, bolesniku, `eni, starom ~ovjeku, invalidu - stvar kulture, jer se na taj na~in olak{ava `ivot i egzistencija onim ~lanovima qudskog dru{tva koji po svojim prirodnim, fizi~kim i zdravstvenim odlikama nemaju iste {anse za `ivot. Ili mi smatramo wegovawe higijenskih navika odlikama kulturnog ~ovjeka zato {to se na taj na~in pojedinac ~uva od infekcije, a time se tako|e spre~ava infekcija i ostalih ~lanova zajednice sa kojima taj pojedinac dolazi u dodir.

• ovom se definicijom naro~ito isti~e uloga rada, a posebno svjesnog rada za kulturni razvoj ~ovje~anstva i stvarawe povoqnijih uslova za `ivot.

Kao jedinstvena dru{tvena pojava, kultura u naj{irem smislu ozna~ava skup cjelokupnih dostignu}a ~ovjeka. Ukqu~uje u sebe sve na~ine qudske aktivnosti, sve forme dru{tvenog `ivota. Kultura obuhvata cjelokupno qudsko znawe i na~ine pona{awa, sve tekovine koje je ~ovjek proizveo svojom materijalnom i duhovnom djelatno{}u. U kulturu spada sve duhovno i materijalno stvarala{tvo, sve tekovine duhovne i materijalne prirode, vrijednosti i na~ini pona{awa. Zapravo, sve ono {to nije gola i sirova priroda, sve ono {to je ~ovjek preobrazio svojom svjesnom djelatno{}u spada u kulturu. Kultura se tako mo`e odrediti kao antiteza prirodi. Najkra}e proizilazi da je kultura sve ono po ~emu se ~ovjek razlikuje od `ivotiwe.

U u`em smislu, koji preovla|uje u svakida{wem govoru, rije~ kultura ozna~ava samo tzv. duhovnu kulturu, ono {to se marksisti~kim jezikom ozna~ava kao oblici dru{tvene svijesti. Znawa i vrijednosti, vjerovawa, obi~aji, umjetni~ka djela, standardi pona{awa, nau~na i filozofska saznawa i ideologija pripadaju kulturi. Ovome neki sociolozi dodaju i norme pona{awa. Ovakvo shvatawe kulture u{lo je u upotrebu iz njema~ke klasi~ne filozofije.

Ukratko, kulturu ~ini ukupnost predmetnih i duhovnih dobara {to ih je stvorio ~ovjek u svojoj istorijsko-dru{tvenoj praksi.

Kulturne tvorevine su svjesne tvorevine (za razliku od `ivotiwskih). Kultura je izraz ~ovjekova stvarala{tva u dru{tvu. Imaju}i svaj osnovni izvor u qudskom radu, ona ima prije svega radno-stvarala~ki karakter. Na podru~ju kulture najvi{e dolazi do izra`aja stvarala~ka priroda i na~in wegovog u~estvovawa u dru{tvenom `ivotu. ^ovjek kao svjesni tvorac, stvara u dru{tvu ne{to novo. On je otkrio niz veza me|u pojmovima, niz djelatnosti.

Naro~ita je karakteristika kulture wena dru{tvenost. Oblikovana u qudskom zajedni{tvu, kultura nastaje pro`imawem djelatnosti kojom pojedinci preobra`avaju prirodu i izgra|uju boqe uslove opstanka. Kultura i wene tvorevine stoje u neposrednoj vezi s dru{tvenom podjelom rada i stratifikacijom dru{tvenih klasa, slojeva i zanimawa. Kultura se javqa kao dru{tvena tvorevina, koja ~ovjeka oprema i osposobquje za problemske `ivotne situacije.

Kao cjelokupnost proizvodnih dru{tvenih dobara i vrijednosti, kultura se prenosi s generacije na generaciju putem u~ewa i vaspitawa, pri ~emu ~esto nove generacije unose i dodaju nove vrijednosti.

Prema tome, kultura ima izvjestan kontinuitet tj. kultura jednog dru{tva kroz wegovu istoriju ima sposobnost da je budu}e generacije na svoj na~in asimiliraju. Elementi starih kultura se asimiliraju i daqe ugra|uju u novu kulturu. Ona je jedan oblik dru{tvene naslednosti.

Kulturne pojave su povezane. Nastala je kada je nastao ~ovjek kao primat koji mo`e da stvara i upotrebqava simbole. Nastala je prije nekoliko miliona godina, kada je ~ovjek prvi put po~eo da upotrebqava artikulisani govor, a onda je nastavila da se razvija do danas. Vrhunac kulturnog razvoja u Egiptu, Mesopotamiji, Indiji i Kini bio je dostignut hiqadu godina prije Hrista, u nekim slu~ajevima i znatno ranije. Iz kulture istorije znamo da kulture propadaju i is~ezavaju, veoma ~esto sa rasama, plemenima i narodima koji su wihovi nosioci.

Evidentno je da kultura ima nacionalni i klasni karakter. Nacionalnu kulturu sa~iwavaju istorijske tradicije, moral, obi~aji, nauka, umjetnost, op{te stvarala{tvo jednog naroda. U specifi~nom sklopu kulture jednog naroda, ostvaruju se i preobra`avaju op{te kulturne vrijednosti. U istoj etapi razvoja mogu}e je evidentirati postojawe paralelnih nacionalnih i internacionalnih kultura, npr. kultura pojedinih evropskih naroda i evropska kultura.

U klasnom dru{tvu kultura ima klasni karakter. Dakle, u svakoj naciji, koja je klasno podvojena, mo`emo govoriti o dvjema kulturama. Klasni karakter kulture ispoqava se na razli~ite na~ine, po~ev od toga ko u~estvuje u stvarawu kulturnih dobara, zatim kakve ideje i shvatawa ona izra`avaju, do toga ko se ovim dobrima koristi. Jedna od najva`nijih karakteristika klasnog karaktera kulture sastoji se u ~iwenici da proizvodi duhovne kulture (nauka, umjetnost, filozofija itd.) nisu dostupni potla~enim klasama.

Kultura ima svoju zajedni~ku osnovu u radu i stvarala{tvu. Ona je qudska tekovina, rezultat stvarala~ke djelatnosti pojedinca. Kada umjetnik proizvodi jedno umjetni~ko djelo, on te`i da zadovoqi qudske potrebe za lijepim, za umjetni~kim istra`ivawem stvarnosti. Kada filozof stvara pogled na svijet, on tako|e zadovoqava qudsku potrebu za odre|enom vrstom qudskog saznawa.

Kultura je proizvod rada, odnosno proizvod ~ovjekove materijalne i duhovne djelatnosti. Ona je u su{tini prera|ena priroda, do koje je do{lo pomo}u radnih operacija ~ovjeka i predstavqa sintezu cjelokupnog dosada{weg qudskog rada.

Engels je istakao osobitu vrijednost rada u oblikovawu kulture: preobra`avaju}i prirodu radom, ~ovjek se kultivira, o~ovje~uje. Istodobno, kao proces qudske samoizgradwe, ~ovjek preobra`ava i samu prirodu.

Pored qudskog rada, kultura se temeqi i na ekonomskim, geografskim, biolo{kim, op{tedru{tvenim i posebnim faktorima.

Kultura kao cjelina slu`i potrebama ~ovjeka kao vrste. Ona je neophodna komponenta dru{tva; bitno uti~e na karakter i kvalitet dru{tvenih odnosa, na dru{tvo u cjelini. Bez kulture nema humanizma. Kultura poma`e ~ovjeku tj. ona mu olak{ava `ivot i ~ini ga punijim i qep{im.

Svaka kultura mora da zadovoqi biolo{ki sistem potreba (Bronislav Milinovski). Kultura oblikuje modele qudskih navika; osvje{}uje i upravqa nagonskim elementima `ivotnosti. Na taj na~in odvija se proces o~ovje~ewa.

Kultura mo`e da ima i posebne funkcije: saznajnu, estetsku, jezi~ku ili neku drugu funkciju. U svim klasnim dru{tvima kultura je bila znak raspoznavawa, elemenat diferencijacije i presti`a. Ona mo`e imati i ritualnu funkciju.

Ne treba posebno isticati razvijeno podru~je materijalno-tehni~ke kulture i kori{tewa wome. Kod nas je prevazi|ena ideja o kulturi kao luksuzu, visokom i nedosti`nom idealu.

U 18. vijeku pojavio se jo{ jedan izraz sa gotovo istovijetnim zna~ewem kao i termin kultura. To je pojam civilizacija. I ovaj termin ima svoje porijeklo u latinskom jeziku: civis - slobodan gra|anin, dr`avqanin. Razlog za pojavu izraza civilizacija treba tra`iti u naro~itom stawu u svjetsko-istorijskim odnosima najmo}nijih evropskih dr`ava tog doba (Francuske, Engleske, [panije), sa jedne strane, i ekonomski nerazvijenih a prirodnim bogatstvom i sirovinama prebogatih regiona u Africi, Aziji, Ju`noj Americi, Australiji. Evropske zemqe, u potrazi za sirovinama, osvajaju navedene kontinente u doba tzv. kolonizacije. Upravo izrazom civilizacija `eqela se napraviti odlu~na razlika izme|u evropskih gra|anskih, "civilizovanih" dr`ava i tzv. divqih primitivnih naroda na koje su Evropqani "nai{li" u procesu kolonizacije.

Tako se pod izrazom civilizacija po~eo ozna~avati onaj oblik vi{e etape dru{tvenog razvoja nastao poslije epohe divqa{tva i varvarstva. Civilizaciju odlikuje pronalazak pisma. "Civilizovani" narodi Evrope postavili su sebi zadatak da te "divqe narode" koje su kolonizovali prosvijete, da ih i u vjerskom smislu "preobrate". Rije~ je o praksi kojom se drugim narodima na prinudan na~in name}e wima strani jezik, vjera, obi~aji. O tome svjedo~i jo{ i danas upotreba engleskog, francuskog i {panskog jezika u mnogim dijelovima pomenutih kontinenata i zemaqa.

Iz toga je proistekla i pojava evrocentrizma. Rije~ je o shvatawu da su zemqe Evrope u svakom pogledu nadmo}nije, superiornije od svih drugih zemaqa. Kasnije su Nijemci i{li korak daqe u zastrawivawu, smatraju}i ~ak svoju "rasu" superiornijom od ostalih naroda u Evropi - slovena i Romana.

Postoje dva bitno razli~ita tuma~ewa pojmova kultura i civilizacija.

• Kod francuskih i engleskih nau~nika izrazi kultura i civilizacija imaju, uglavnom, istovjetno zna~ewe. Oni su sinonimi. Dakle, obuhvataju sve tvorevine i vrijednosti qudskog svijeta: i materijalne i simboli~ke; dakle, i materijalnu kulturu (oru|a, oru`ja, primjewenu nauku i znawa, ekonomiju, zgrade za stanovawe) i duhovnu kulturu (umjetnost, filozofiju, jezik, religiju, moral).
• Nasuprot tome, u njema~koj nauci o kulturi pravi se su{tinska razlika izme|u:

• civilizacije, kao ni`e vrijednog sektora dru{tvenog stvarala{tva, koju ~ine sredstva za proizvodwu, gra|evine, primijewena nauka, tehnika i tehnologija.

Najkra}e: kultura je duhovna i vi{a oblast, civilizacija je materijalna i ni`a sfera.

Duhovnu kulturu smo ozna~ili kao kulturu u u`em zna~ewu. U wu spadaju sva nematerijalna dru{tvena dostignu}a kojima qudsko dru{tvo raspola`e. U odnosu na materijalnu kulturu, duhovna kultura predstavqa onaj dio op{te kulture u kojoj se qudski duh odnosi prema samom sebi. Ona predstavqa skup onih pojava u kojima se izra`ava iskustvo ~ovjeka (pronalasci, umjetnost, filozofija, kritika itd.). Duhovna kultura obuhvata prete`no duhovno stvarala{tvo i duhovna dobra - ~ovjekovo iskustvo i znawe. Konkretnije, oblast duhovne kulture obuhvata: materijalne realnosti, dru{tvene institucije, duhovna dobra, ~ovjekovo iskustvo, znawe, norme pona{awa, obi~aje i sve oblike dru{tvene svijesti (religija, filozofija, nauka, umjetnost, moral itd.).

Materijalna kultura (civilizacija) obuhvata sredstva i produkte materijalnog stvarala{tva. U svom materijalnom obliku ona je prera|ena priroda. Tu spadaju najobi~niji predmeti svakodnevne upotrebe, velike materijalne gra|evine, na|eni materijalni ostaci civilizacije. Proizvodna sredstva i ostale materijalne tekovine obi~no se u literaturi ozna~avaju terminom "civilizacija". Prema tome, civilizacija obuhvata sva tehni~ka sredstva i predmete materijalne proizvodwe.

Pojmovno razlikovawe materijalne i duhovne kulture jo{ ne zna~i da ove dvije oblasti ljudskog stvarala{tva nisu me|usobno povezane i jedna drugoj nadre|ene, pri ~emu materijalna proizvodwa ima odlu~uju}i zna~aj. Podjela rada na intelektualni i manuelni uzrokovala je nenau~no shva}awe da su proizvodi duhovne kulture samostalni, odvojeni od proizvodwe i proizvodnih odnosa i da se razvijaju po autonomnim zakonima. To je razlog odvajawa materijalne kulture od duhovne kulture suprostavqawa duhovne kulture civilizaciji.

Postoje, me|utim, i noviji poku{aji razgrani~avawa pojmova kultura i civilizacija. Kreber smatra da su civilizacije u na~elu nadnacionalne, dok bi kulture bile nacionalno ome|ene. To bi, naime, zna~ilo da postoji "engleska", "francuska", "srpska" itd. kultura, ali da postoji, sa druge strane, hri{}anska civilizacija, kao ne{to {to je zajedni~ko svim evropskim nacionalnim kulturama. Moglo bi se u istom smislu govoriti i o vremenskim odijeqenim periodima, npr. o sredwovjekovnoj civilizaciji, i u tom okviru, o vizantijskoj civilizaciji. Za obadvije je, me|utim karakteristi~an jedinstven teolo{ki pogled na svijet. Isto tako, u Evropi period od 16. Vijeka do danas mogao bi se odrediti kao nau~no-tehni~ka civilizacija. Iz re~enog proizilazi da je civilizacija veliki kulturni organizam sastavqen od nekoliko nacionalnih kultura, koje ~esto odlikuje i zajedni~ki, nacionalni jezik koji se koristi u tzv. slu`benoj upotrebi. U katoli~kim crkvama sve do 16. Vijeka u slu`benoj upotrebi, dakle u bogoslu`ewu (liturgiji), vladao je latinski, kao {to je u pravoslavqu, na drugoj strani, bio staroslovenski, a dijelom i gr~ki jezik.

LITERATURA

1. Milovan Mitrovi} - Sreten Petrovi}: Sociologija

2. Dr. Milo{ Ili}: Sociologija kulture i umjetnosti
3. Lesli Vajt: Nauka o kulturi
4. Rut Benedikt: Obrasci kulture