Izvori

Postoji obilje dokumenata o Budinom životu, kako književnih, tako i ikonografskih, ali su ovi toliko natopljeni pričama o čudesima, tako često protivrječni, da je dugo postojala tendencija da se ti dokumenti tumače kao svjedočanstva o nekoj filozofskoj alegoriji, o personifikaciji nekog simbola sunca ili o nekoj mitskoj ličnosti koja je samo obogotvoreni čovjek, kako je to (o mitskim likovima) vjerovao još grčki mitograf iz IV vijeka p.n.e. Evhemer. No, danas jedva da još ko osporava realno istorijsko postojanje Blaženog (Bude). Izvore za njegovu biografiju čine tekstovi proizašli iz prvih škola hinajana-budizma.

Rođen je u Kapilavastu (nepalski Terai), budući Buda ili Bodhisatva ("biće koje ima da ostane budno") je sin kralja Šudhodane, iz dinastije Gautama, roda koji je pripadao kšatrijskom klanu Šakja, pa je stoga često nazivan i "Šakja-muni", tj. Šakja-monah. Majka mu je kraljica Maja, koja je umrla sedam dana po sinovljevom rođenju. Njegovo začeće i rođenje bili su popraćeni mnogim božanskim pojavama i znacima. Obilježen znacima "Velikog Čovjeka" nazvan je Sidartha ("koji je postigao svoj cilj"). Znaci "Velikog Čovjeka" su govorili da će on biti ili "čakravartin" ("kralj svijeta" ili "kralj čitavog svijeta", ako ostane da živi u ovom svijetu) ili buda (tj. "budni" ako se odrekne ovog svijeta).

Iz bojazni da se ne obistini proročanstvo, po kome bi mladi nasljednik bio obraćen od prestola i predao se duhovnom životu, otac budućeg Bude, kralj Šudhodana, činjaše sve da sina sačuva od susreta sa ljudskom bijedm. Poučavan svim tradicionalnim vještinama, okružen sjajem dvora, Sidartha se oženio kneginjom Jašodara, i već je očekivao sina od nje. Međutim, u susretima koje je doživljavao jedan za drugim sa starcem, sa bolesnikom i sa povorkom koja je nosila mrtvaca na lomaču, otkrio je ljudski bol. Četvrti susret je imao sa jednim monahom čije je lice zarila vedrim mirom. Taj susret je usmjerio djelatnost njegovog duha. Njemu bi jasno da čovjeku religiozni život omogućuje da se u izvjesnoj mjeri oslobodi vlasti patnje. Odlučivši da se povuče u usamljenost i da traži put ka oslobođenju od ponovnih rađanja kojima duša dolazi u tjelesni život, on napušta očev dvor u noći kada se slavio njegov dvadeset deveti rođendan.

Prvih deset godina je lutao, proseći skrovište i hranu, podvrgavajući se strogim pravilima kojima su učili brahmani, a da mu se pri tom ni jedno od iskustava takvog života nije učinilo pogodnim za put ka spasu. Zatim se podvrgavao tako strogim odricanjima da su ga ona potpuno iscrpla ne otvorivši mu put koji je tražio, put ka oslobođenju. Najzad je otišao u pokrajinu Gaja koja će kasnije biti nazvana Bodgaja. Stigavši tamo usredsredio se na postizanje duboke sabranosti, mada mu je u tome smetao svojim naletima i iskušavanjima Mara bog Smrti. Ta duboka sabranost je najzad urodila "najvišim i potpunim buđenjem" ("abhisambodhi"). Tako je postao buda. Kako? U jednoj jedinoj noći te duboke sabranosti on je uspio da prođe četiri stadijuma razmišljanja kojima se duh oslobađa vezanosti za čulni i tjelesni svijet. Sabrao je sva djela koja su izvršila sva bića u toku svojih seoba, sažeto obuhvatio sve svoje sopstvene uzastopne živote i egzistenciju, otkrio je da je u samsara krugu ponovnih rađanja stalno prisutan bol, postao svjestan zakona uzročnosti, proizvođenja posljedica uzrocima. Tako je postao umni Buda.

Zatim je u Sarnatu izložio svoje učenje i tako "pokrenuo" "Točak Zakona". Njegovi prvi učenici uzdignuti u red arhanta (svetih) obrazovali su jezgro prve monaške zajednice (Samgha ili Sangha). Ta zajednica je brzo narasla, dok je obraćanje svetovnjaka (laika) bivalo sve učestalije. Budina propovjedačka djelatnost po sjeveroistočnoj Indiji je trajala 45 godina. Obraćao se najrazličitijim društvenim sredinama, pa su svuda razasuta žarišta budizma, i neumorno je podsjećao na načela Dobrog Zakona. U osamdesetoj godini Blaženi je preminuo u Kušingari i tako dospio u mahaparinirvanu tj. "Veliko i Potpuno Ugasnuće".

Razvoj Indijskog budizma

Ustanovljenje učenja.

Sabor u Radžagrihi (477. g.p.n.e.) i Kanonski spisi

Buda je umro ne ostavivši za sobom nikakvu raspravu, kojom bi bilo definisano njegovo učenje i određena pravila njegove Zajednice. Da bi sačuvao jedinstvo te zajednice, odmah slijedeće godine, poslije nirvane, Budine smrti 478. dakle 477. se sastao Sabor u Radžagrihi na čijem čelu je bio monah Kašjapa. Tada je po budističkom predanju sakupljeno sve što se znalo o Učiteljevim riječima i propovjedima i na taj način je bilo obrazovano pravo jezgro Kanonskih spisa. Taj tekst je tada redigovan na jeziku pali (jednoj varijanti jezika kojim se tada govorilo u Magadhi). To "Sveto pismo" je kasnije nazvano Tripitaka ( na sanskritu) ili Tipitaka (na pali jeziku). To znači "tri kotarice".

Sekte

Ni dva velika budistička sabora prvi je održan u Vaisali negdje između 377. i 367. p.n.e. i drugi održan negdje u Pataliputri negdje oko 241. g.p.n.e. nisu mogli da objedine i usmjere razna strujanja, katkad jeretička, koja su se javljala u budističkoj zajednici. A u četiri postojanja vijeka prije nove ere pojavila su se ne manje od tridesetak sekti i škola koje su istakle pitanja, koja je sam Buda mimoišao.

Budistička reformacija

Prvi oblik budizma nosi naziv hinajana "niže sredstvo napredovanja" (misli se: na put ka svjetlosti) ili "Malo vozilo" kako su taj prvi oblik budizma nazvali njegovi protivnici. Iz hinajana-budizma nastalo je reformističko i razvijenije učenje nazvano mahajana "veliko sredstvo napredovanja" (ili "Veliko vozilo"). Mahajana-budizam ističe da ostaje vjeran, ako ne slovu, a ono duhu Učiteljevog učenja. Rascjep je po svemu sudeći nastajao neosjetno, počev od različitosti teorija koje su izlagale razne sekte. U samoj Indiji tada sredstvo napredovanja hinajana i mahajana budizam, žive uporedo i dugo se prepliću. Podjela i razgraničenja među njima su, međutim, primjetni naročito van Indije, pa se ta podjela danas pokazuje i kao geografska. Mahajana-budizam je pogodovao procvatu religiozne budističke umjetnosti.

Zahvaljujući polemikama koje su isticale posebnost starih budističkih škola mogle su biti utvrđene i posebne teze svake od njih. Sekte koje su svoj postanak objašnjavale različitim tradicijama sadržavale su u sebi često veoma različite varijante. Ne može se tačno utvrditi mjesto postanka i širenja svake sekte.

Prije pojave budizma kao monoteističke religije, u drevnoj Indiji je bio razvijen bramanizam, indijska religija čije je glavno načelo bilo postojanje najviše ili opšte "duše svijeta". Ovaj princip naziva se braman. Na drugoj strani se nalazi tzv. pojedinačna duša - atman, koju posjeduje svaka jedinka. Pojedinačna duša stopljena je sa tijelom, kao čulnim i materijalnim, prolaznim i konačnim bićem, i izvor je svekolikog zla. Cilj je ove religije da se pojedinačna duša oslobodi vezanosti za sve što je prolazno, što čini predmet zla, dakle, za tjelesnost, i sjedini sa opštom dušom, uzdižući se tako do bramana. Osnovna božanstva ranog bramanizma su bogovi nastali iz kulta prirode: Agni -bog vatre, Aditi -majka bogova, Varuna - bog vode, Diaus pitar -ili Zevs-poter, koji u rimskoj mitologiji postaje Jupiter a kod Grka Zevs -kao Bog otac. Kasnije će se pod uticajem budizma u feudalnom dobu bramanizam preoblikovati u novu religiju pod nazivom hinduizam. U hinduizmu kao mnogobožačkoj religiji, tri su vrhovna božanstva: Brama - stvoritelj, Vinšu - bog koji održava taj stvoreni svijet, i Šiva - koji stvoreni svijet ponovo razara. Vinšu i Šiva odnose se kao pozitivan i negativan princip, kao dobro i zlo, dok je Brama iznad jednog i drugog. Hinduizam je i danas dominantna indijska religija, a naziva se i neohinduizam. Ova religija se odlikuje ustaljenim običajem hodočašća, tj. posjećivanja svetog mjesta, u ovom slučaju Benaresa, na svetoj rijeci Gang.

Mada je budizam religija rođena na indijskom tlu, ona pokriva veoma mali dio Indije, svega 300 hiljada vjernika. Međutim, budizam je veoma razvijena i upražnjavana religija izvan Indije: u Indokini, na Tibetu, u Mongoliji, Kini, Koreju, Japanu. Osnivač budizma je Gotama Buda (560 - 480 g. prije n.e.). Sam izraz "buda" znači "prosvjetljeni". Kao princ rođen u bogatoj porodici, Buda je u 29. godini života doživio veliko preobraćenje ili "otkrovenje" kraj nekog drveta. Razvio je takvo religijsko učenje koje su mogli prihvatiti svi slojevi naroda i obrazovani kao i neuki. Po tom učenju, "apsolutno blaženstvo", koje se u ovoj vjeri naziva nirvana, mogu ostvariti svi ljudi, bez obzira na svoj društveni stalež. I budizam slično hrišćanstvu, polazi od stava da su ljudsko tijelo, odnosno tjelesne želje čovjeka, izvor njegovih patnji, zbog toga se glavni smisao života sagledava u oslobođenju od želja. To se postiže upražnjavanjem pravila propisanih u tzv. "osmokrakom putu". Vrhunska mudrost je, dakle, prosvjetljenje koje se naziva nirvana. Kao što u hrišćanstvu postoji tzv. Deset Božjih zapovijesti, tako i budizam propisuje pet sličnih uputstava kojih treba da se pridržava vjernik. Četiri uputstva od pet, koliko ih ima, sasvim su identična hrišćanskim. To su: (1) Ne ubij, (2) Ne kradi, (3) Ne vrši preljubu, (4) Ne laži, i (5) Ne uzimaj alkohol. Kao i hrišćanstvo, budizam je doktrina koja propovijeda iskupljenje od sveopšteg bola i nudi spasenje.

Pstoje bar tri osnovne grane budizma: hinajana - na jugu Indije, i mahajana - na sjeveru, dok se terća naziva tantrizam za koji se smatralo da je samo posebni oblik mahajane. Tantrizam je na Tibetu imao svoj poseban razvoj. Ime tantrizam vodi porjeklo od sanskrita, i znači "ono što se širi". Naime, to je vjera koja vodi oslobađanju od reinkarnacije i patnje. Ovdje je riječ o posebnoj vrsti tajnog uzdizanja, o najvišem sjedinjenju. Tantrizam je eksperimentalno traganje čiji je cilj uklanjanje varljivog i konfliktnog osjećanja da je naš ego poseban i izdvojen, kako bismo postali svjesni svoje istinske, vječne i božanske stvarnosti. Tantrizam koristi, mjenjajući ih, sve naše fizičke, seksualne, emocionalne i mentalne energije i uči nas da sagledamo sveti karakter svog života. U tantrizmu ima znatnih elemenata hinduizma.

Na Tibetu se kasnije formirao poseban oblik budističkog kulta, poznat pod imenom lamaizam. Izraz je iz tibetanskog jezika i znači "učitelj" - blama. To je ime za sveštenika najvišeg ranga u postojećoj hijerarhiji. Tibetom vlada Dalaj Lama kao istovremeno svjetovni i duhovni poglavar zemlje. Za lamaizam se, dakle, vezuje pojam reinkarnacije duše. Na latinskom reincarnatio znači ponovno ulaženje duše u tijelo, razumije se, poslije smrti. Po uvjerenju budista njihov vođa je bodisatva, biće koje je u ranijim životima dostiglo savršenstvo i vratilo se među živa bića da i njima pomogne na tom putu. Vjeruje se da se poslije smrti poglavara, Dalaj Lame, duša pokojnika reinkarnira ili, što je isto, ulazi u tijelo nekog muškog djeteta. Budno se motri na svu djecu koja imaju neko karakteristično fizičko obilježje, neku neobičnost: pjege po licu, izbuljene oči, velike uši i slično. Potom se ceduljice s imenima takve djece stavljaju u zlatnu činiju i uz složeni obredni ceremonijal izvlači jedno ime, čiji se nosilac odmah imenuje novim Dalaj Lamom. Izabrano dijete se odvaja od roditelja, izoluje se od svih žena, uključujući tu majku, i podvrgava strogom vjerskom obrazovanju. Trinaesti Dalaj Lama je umro 1933. godine u 57. godini života , a četrnaesti je "ritualno otkriven" i zatim, poslije vjerske obuke, postavljen na presto 1939. godine. Sadašnji Dalaj Lama je rođen 6. jula 1935. godine u istočnoj tibetskoj provinciji Amdo nedaleko od jezera Koko-nor. Narodna Republika Kina je okupirala Tibet 1959. i od tada je Dalaj Lama živeo u izgnanstvu. Nedavno se vratio na Tibet.

Tibetski vođa ovako objašnjava svoju titulu-funkciju: "Dalaj Lama znači različite pojmove za razne ljude. Nekima to znači da sam ja živi Buda; zemaljska manifestacija Avalokitešvare, Bodisatve Saosjećanja. Drugima to znači da sam ja "bog-kralj". U kasnim pedesetim godinama to je značilo da sam ja bio potpredsjednik Upravnog komiteta Narodne Republike Kine (za Tibet). Zatim, kada sam otišao u izbjeglištvo, bio sam nazivan kontrarevolucionarom i parazitom. Ali ništa od toga ne odgovara mome shvatanju. Za mene "Dalaj Lama" označva dužnost na kojoj sam. Ja sam, inače, samo ljudsko biće, slučajno rođeno kao Tibetanac koji je odabrao da bude budistički monah. U stvari, "Dalaj" je mongolska riječ koja znači "okean", a "lama" je tibetski izraz koji odgovara indijskoj riječi "guru" i prevodi se kao "učitelj". Zajedno se riječi "Dalaj" i "lama" ponekad sasvim slobodno prevode kao "Okean mudrosti". Ali mislim da je to pogrešno. U stvari "Dalaj" je djelimičan prijevod imena Sonama Gjatsoa, Trećeg Dalaj Lame: "Gjatso" na tibetskom znači "okean". Pogrešnom tumačenju je i doprinelo i to što Kinezi izgovaraju riječ "lama" kao "huo-fou", što se može tumačiti i kao "živi Buda". Ali to nije tačan prijevod. Tibetski budizam ne priznaje tako nešto. U tibetskom budizmu je prihvaćeno samo to da neka bića, od kojih je Dalaj Lama jedno, mogu da izaberu kako će se roditi. Takva bića nazivaju se "tulku" (inkarnacije)."

Temeljni princip budizma je Međuzavisnost ili Zakon Uzroka i Posljedice. Po tome principu, sve što jedna individua doživljava proističe iz akcija sa motivacijom. Motivacija je, prema tome, korijen i akcije i iskustva. Sa tog stanovišta razvijene su budističke teorije svijesti i ponovnog rađanja.

Prema budističkoj teoriji, svijest mora biti kontinualna pošto uzrok dovodi do posljedice, koja, opet, postaje uzrok nove posljedice. Svijest se tako nastavlja dalje i dalje, prikupljajući iskustva i utiske od jednog trenutka do drugog. Prema toj teoriji, u trenutku fizičke smrti svijest bića sadrži otisak svih prošlih iskustava i utisaka, kao i akcija koje su im prethodile. Takva svijest, uz pomoć karme, biva zatim ponovo rođena u novom tijelu - životinjskom, ljudskom ili božanskom. Na prostom primjeru to izgleda ovako: individua koja je provela život maltretirajući životinje vrlo lako može biti ponovo rođena kao pas čiji vlasnik loše postupa prema životinjama. Isto tako, čestito ponašanje u ovom životu doprineće ponovnom rađanju u povoljnim okolnostima.

Dalaj Lama ovako objašnjava budistički religiozno-filozofski koncept:

"Budizam ne prihvata Boga, pa je to neka vrsta ateizma. Njegov je cilj - usavršavanje čovjekovog uma, koji mi smatramo nekom vrstom konačnog stvoritelja. Nema drugog stvoritelja osim našeg uma. Stoga je glavni cilj budizma - usavršavanje uma. Budizam sadrži podrobna objašnjenja o prirodi i funkcionisanju uma, a za uspostavljanje kontrole uma postoje posebne fizičke i mentalne vježbe.

Kvaliteti koji zavise od uma mogu biti neograničeno poboljšavani. Pošto je priroda našeg uma čista svjetlost i saznanje - svi mi posjedujemo osnovnu supstancu neophodnu za postizanje budastva. Jedan od osnovnih budističkih stavova jeste da - pošto je um u suštini entitet od čiste svjetlosti i saznanja - takav um može postepeno sve da spozna."

Buda je govorio da ne treba činiti nikakve negativne akcije i da valja potpuno potčiniti svoj um, što znači uspostavljanje potpune kontrole nad njim. Kada bi svako postigao taj stepen kontrole sopstvenog uma - ne bi više bilo tiranije niti inata među ljudima. Nestale bi i sadašnje različite koalicije i frakcije, koje podstiču sektaške borbe i jedino stvaraju nepotrebne i štetne probleme.

Buda je, prije svega, svojim sljedbenicima govorio o Četiri Plemenite Istine: istini o patnji, istini o uzroku patnje, istini o prestanku patnje i istini o putu ka tom prestanku. Da bi se dobro razumjele te četiri istine neophodno je shvatiti da se one temelje na dvije druge istine: relativnoj i apsolutnoj istini. Na nivou relativne istine, istine o stvarima i bićima onakvim kakve ih vidimo, o ovom ili onom predmetu, o sebi i drugima, sve nam se to čini kao da postoji nezavisno, samo po sebi; ali sa tačke gledišta apsolutne istine svaki objekt i svako biće postoje samo u zavisnosti od svih ostalih postojećih entiteta. Sa ovim shvatanjem dolazi se do razumjevanja konačnog načina postojanja, to jest do saznanja o potpunoj odsutnosti nezavisne ili inherentne izolovane egzistencije bilo koga ili čega. Ova konačna priroda fenomena zove se praznina, a ta dva različita njena koncepta ponati su kao konvencionalni i konačni način postojanja fenomena.

Razumjevanje te dvije istine čini osnovu pravilnog razumjevanja Četiri Plemenite Istine. U pogledu istinske prirode fenomena vidimo da oni nastaju u zavisnosti od uslova i da su sami po sebi potpuno lišeni nezavisne egzistencije. Naime, kada postoji sticaj određenih uslova fenomeni nastaju, kada tih uslova nema, ili kada ono nestanu - fenomeni ne postoje. To je proces kojim fenomeni nastaju i nestaju.

Traganje za uzrokom patnje vodi ka zaključku da je on u umu, posebno u mentalnim faktorima i takvim mentalnim izopačenostima kao što su vezanost i ljutnja, isto kao i još jedno zlo koje proističe iz ljutnje - zavist. Ljutnja, mržnja i tome slično su stvarni uzroci patnje. Naravno, ima i spoljnih "oružje", ali ta "oružje" sama po sebi, nisu uzrok problema, jer ne mogu da djeluju sama, već ih pokreću ljudska bića. A da bi ljudska bića upotrebila ta "oružja" ona treba da budu motivisana. Te motivacije su uglavnom mržnja i vezanost, naročito mržnja. To je opako stanje uma. Ako smo zadovoljni, srećni ili smireni mi imamo svoj unutrašnji mir. Ako nemamo taj unutrašnji ili mentalni mir, kako možemo imati spoljni mir? Da bi se postigao unutrašnji mir ne treba bacati atomske bombe na ljude; u traganju za mirom čovjek treba da se okrene sopstvenom umu. Jedini način da se to postigne je kontrola sopstvenog uma.

Patnja je posljedica ili karmičkih uzroka ili vlastitih rđavih emocija. Karmički uzroci potiču od rđavih fizičkih, verbalnih i mentalnih akcija u prošlosti. A od rđavih emocija tri najvažnije su: mračnjaštvo (kao suprotnost od prosvjetljenja), želje i mržnja. Tu spadaju i druge rđave emocije kao što su ljubomora i neprijateljstvo. Da bi se zaustavile akcije koje su karmički uzrok patnje neophodno je osloboditi se emocija koje dovode do tog uzroka. Rđave emocije su inače češći uzrok patnji nego karma.

Te se emocije mogu otkloniti pošto nisu u samoj prirodi uma; da jesu onda ne bi bilo spasa. Da je, recimo, mržnja u osnovi uma onda bi ljudi sve dok su svjesni bili puni mržnje, ali to, očigledno, nije slučaj.

Treća indijska religija je đainizam, koju je utemeljio Budin savremenik Mohovira. To je ekstremna struja, koja propovijeda strogi asketizam. Spasenje se može ostvariti samo u radikalnom oslobođenju od materijalnog. Tek se potpunim oslobađanjem od svekolike čulnosti postiže ono Najviše: Đaina. Danas u Indiji oko milion i petstotina hiljada vjernika ispovjeda đainizam. Otac Indije Mahatma Gandi bio je pristalica ove religije.

Budizam ide korak dalje, poistovjećujući život sa patnjom. Ovdje nećemo ulaziti u južnjački budizam -koji je odavno dobro poznat u Evropi- već ćemo samo opisati ritam događaja onako kako ga vidi sjevernokineski budizam. Kad se čovjek rodi nije jedna tvar već skup stanja uključujući tu i materiju u kretanju. Nešto poput vihora koji diže prašinu. Kovitlac prašine naizgled je predmet koji postoji u prostoru, ali u stvarnosti nije ništa, samo stanje atmosferskog pritiska koje stalno izdiže nove kovitlace. I dok god se novi vjetar kovitla, nove čestice prašine će se takođe podizati i ovo vrtloženje prašine davaće utisak trajnog postojanja. Čovjek je nalik na to, dok god živi. On je vrtložno kretanje koje proističe iz različitih uzoraka fizičke i psihičke prirode; mada nije opipljivo, ono je ipak trajno jer jedno stanje kretanja neumitno vodi ka drugom: rođenje neumitno dovodi do razvoja, čovjek se hrani, raste, sazrijeva, voli, potom slijede bolest, pa starost, pa smrt. Ali ovaj ciklus se tu ne završava. Sve dok se ne iscrpe uzroci ovog cikličnog kretanja, ono će se, kad god se ukaže, ponavljati, poput vihora koji postaje potpuno nevidljiv kad dospije do mjesta gdje nema prašine, a diže novu prašinu kad uđe u područije gdje je ima. Mi ovo nazivamo metempsihozom ili ciklusom ponovnog rađanja. Ali ni jedan od ta dva izraza nije u potpunosti ispravan. Na Tibetu preovlađuje mišljenje da duša poslije smrti uzatopno prolazi kroz tri stanja. Otud onaj čudnovati izraz preobraženosti na svim posmrtnim maskama, barem maskama onih koji su umrli mirno, bez užasa ili šoka. Mir koji ispunjava ljica mrtvih potiče iz činjenice da je svijet pojavnog privremeno nestao i da se za trenutak ukazalo ništavilo koje je s one strane postojanja i nepostojanja. Ali, ako preminuli može da se zadrži u ovom trenutku, dostigao je nirvanu. Ali to je rijetko moguće. Većina ljudi pada ka drugom stanju, onom gdje se slike iz svijesti pojavljuju poput snova. Prvo se pojavljuju dobre slike, božanstva. Ova dobra božanstva, kao što je jasno objašnjeno, ne postoje sama po sebi već su samo tvorevine srca samog pokojnika, koje se sada može vidjeti kao da se nalazi spolja, van tijela. A poslije dobrih božanstava -zanimljivo je vidjeti kako dolazi do psihičkog sloma- dolaze zla božanstva. Ali ni njih se ne treba bojati. Ona su iste sile kao i dobra božanstva, jedino viđena iz drugačijeg ugla. Poput predhodnih emanacija srca, one su opsjene. I dobra i loša se stvaraju u samoj osobi, i zato ih ne treba voljeti niti od njih strahovati; u stvari ona nisu ništa do kušnje koja se pojavljuju da čovjeka domame nazad u svijet pojavnog. Potom slijedi drugi stepen, gdje se slom nastavlja. Čovjek odvraća pogled od prošlosti. Ono što se sada događa proističe iz njegovih postupaka tokom života: prvo, posljedice u psihičkoj oblasti; to su nebesa i paklovi. To su posredni stupnjevi. Ali, čak se i ove predhodnih života postepeno slamaju. U međuvremenu je duša postala još prozračnija i sve više gubi svijest. Ali, kovitlac je očito još tu, jedino što za sada više nije ispunjen, to je kovitlac bez prašine; i to u duši izaziva osjećanje hude sreće. Onaj koji nije pronašao put ka spasenju sada čezne i žudi za postojanjem. Osjetio je rastakanje; sve se tjelesno oko njega rastočilo; s njega je spao sloj po sloj, a ipak nije izgubio žeđ za životom. I tako opet teži postojanju i još jednom se približava stvarnom svijetu. Pred njega dolaze predstave želja.

Ove duše koje žude za životom pronalaze put do ma kog mjesta na zemlji gdje se začinje dijete i traže pristup novom rođenju kroz majčino tijelo. Jer, mada je sjedinjavanje muškog i ženskog pola u tjelesnom svijetu neophodno, to samo po sebi nije dovoljno da se stvori ljudsko biće; u trnutku sjedinjavanja jedna od ovih duša koje su uvijek u pripravnosti čeznući za postojanjem, mora se opet probiti u život. Ovo je takođe razlog zašto se rađa toliko neželjene djece. Djeca ne potiču iz rodoteljske želje već iz želja ovih nesrećnih duša koja nastoje uz pomamu punu zablude da se probiju u postojanje -jer zabluda je ,uistinu ono što ih vodi.

U Evropi se često može čuti da je doktrina reinkarnacije naročito ubjedljiva zato što donosi uvjerenje da će se čovjek ponovo vratiti na svijet. To je potpuno neistočnjačka pomisao. Reinkarnacija je velik teret pod kojim se Istočnjak muči. Jer ona za njega ne podrazumijeva toliko život i radost življenja koliko smrt. Čim čovjek ponovo stupi u život, suočava se sa smrću na njegovom kraju. Tako se on rađa da bi uvijek iznova umirao i da bi, sve dok ne bude konačno oslobođen, podnosio uvijek nove oblike groznog i užasnog. A tu se uvodi karma: prema ovoj zamisli duševni vir prirodno odabira buduće tijelo koje će najviše odgovarati njegovim potrebama. Reinkarnirani čovjek /koji nije tako puko ponovno uspostavljanje prošlosti, budući da je fizički sačinjen od potpuno različitih oblika i činilaca a zadržava samo iste porive kao i ranije/ tražiće fizička svojstva putem kojih najbolje može da ispuni svoje središnje stremljenje. Tako se događa da je čovjek koji je krao draguljar u ovom životu biva dragulja u budućem, ili ako je bio svirep, može postati lav. Nije istina, kao što smo navikli da pretpostavljamo, da ovo ima ikakve veze sa kažnjavanjem. Karma, u suštini, nije etička doktrina; ona podučava da svako stremljenje, po zakonu, pokušava da se nametne i da se ovo nametanje nastavlja preko i s one strane pojedinačnog postojanja sve dok se ne dostigne tačku gdje dolazi do velikog ukidanja. Jedino tada se ono rastače i sve do tada zabluda ne prestaje. Ali, gdje zabluda prestaje, nastaje nirvana, veliki mir. Nirvana stoga nije čisto negativna; to je jednostavno stanje koje je više od stanja napetosti među suprotnostima, stanje jednote. Baš zbog toga je, onima koji bivstvuju unutar svijeta krajnjih suprotnosti, veoma teško, ako ne i nemoguće, da ga shvate.

Reinkarnacija ima važnu etičku funkciiju u hinduizmu i budizmu. U budizmu se na drugačiji način shvata reinkarnacija nego u hinduizmu onda kada je uzimano u obzir da budizam odbacuje postojanje trajne suštine ili identiteta ličnosti. Naime tvrdilo se da pri ponovnom bivanju (punarbhava) to nije ista, niti druga osoba, ista je samo ulančanost koja vodi ponavljanju.

Prema zakonu karme, u narednoj reinkarnaciji čovjeka stižu pozitivni i negativni efekti pojedinih postupaka iz sadašnje reinkarnacije. Međutim, tu nastaje problem otuda što je "ontologija" budizma u protivriječnosti sa njegovom "etikom".

Polazni stavovi budističke "ontologije" su nesopstvenost (neetičnost, ukoliko je riječ o stvarima) i prolaznost (anatma i anitya).

Svijet je bez entiteta (asattava) i bez duha (ajiva). Sve je samo nestalni odnos (samskara) grupe uslova (dharma). U tom odnosu nema identiteta, nema ničeg samostalnog, jer je svaki "dio" samo promjenljivi odnos drugih "dijelova". Isto važi i za čovjeka. Otuda ovaj nema sopstva (atman), duše (jiva), niti ličnosti (pudgala). Čovjek, kao i ostala bića, nema identiteta, trajnosti, suštine. Ako je tako, kako se može govoriti o reinkarnaciji ?

1. Zabilježeno je da je jedna od posljedica Budinog probuđenja (prosvjetljenja) bilo sjećanje na prethodne reinkarnacije, tj. uklanjanje amnezije, koja po toj pretpostavci, onemogućuje ostalim ljudima da se sjete svojih reinkarnacija (zanimljivo je da je Platon sličnu vrstu sjećanja, anamnesis - onoga što je duša vidjela boraveći u svijetu ideja prije sadašnjeg rođenja - uzimao kao predpostavku filozofskog saznanja). U Pali kanonu postoji čak zbirka od 550 priča (Jataka), pretežno moralno-poučnog karaktera, koji govore o ranijim životima Bude. Ali, ne samo Buda, već i drugi značajni Budisti imali su te svojevrsne "genealogije" ili "rodoslove". Ideja reinkarnacije je igrala važnu ulogu i u ranom (hinayana) i u kasnom (mahayana) budizmu. Smatralo se da se proces duhovnog napredovanja, koji dovodi do probuđenja, odvija kroz brojne reikarnacije. To shvatanje je počivalo na pretpostavci o postojanju etičkog i saznajnog kontinuiteta, gdje se tokom reinkarnacije produbljuje duhovni uvid i karma poboljšava moralnim zaslugama. Ta šema je naročito razrađena u mahayanskoj koncepciji o putu bodhisattve, čovjeka koji je postigao probuđenje, ali se vraća u nove reinkarnacije da bi pomogao drugim bićima na tom putu.

Reinkarnacija je igrala važnu ulogu i u sukcesiji i izboru Dalaj lame. Poslije njegove smrti, širom Tibeta, a ponekad i susjednih zemalja, specijalna komisija tražila je dijete koje se rodilo u vrijeme njegove smrti. Pri tome obično bi se ustanovilo da, kalendarski gledano, ima nekoliko kandidata. Poslije određenih proba, obično je jedan od njih proglašavan novom reinkarnacijom prethodnog Dalaj lame. U predanju koje je nastalo u vezi s ovom procedurom nalazimo i neke od najzanimljivijih priča koje se inače navode u prilog reinkarnaciji. Ovdje je po sredi vjerovatno najdosljednije shvatanje reinkarnacije, pošto nije riječ samo o psihičkom , već i institucionalnom identitetu: lama se reinkarnizuje i kao institucija.

U tibetanskom budizmu (lamaizmu) ideja reinkarnacije je detaljnije izložena nego u indijskoj tradiciji, pri čemu je vrhunac dostignut u "Knjizi mrtvih" (Bardo Thodol), koja predstavlja iscrpan opis pretpostavljenog putešestvija koje čovjek prolazi u vremenu od 7 nedjelja - između smrti i narednog rođenja - kao i uputstvo kako da čovjek tu priliku iskoristi za postizanje izbavljenja.

2. Odsustvo trajnosti i identiteta koji bi bio nosilac reinkarnacije i karme u budističkom shvatanju čovjeka, dovodi u pitanje, ne samo ideju reinkarnacije, već i psihološki pojam ličnosti. O ovom posljednjem nalazimo raspravu još u II vijeku prije n.e. u dijalogu budiste Nagasene i grčko-indijskog kralja Milinde (grčki, Menandar).

Pojedini istraživači i budistički autori često su se vraćali ovom problemu dajući svoja rješenja. Pojedini autori čak tvrde da ideja reinkarnacije u budizmu predstavlja formulaciju zakona održanja (psihičke) energije. Pri tome, oni ne uviđaju da ovo određenje ukida specifično značenje reinkarnacije, jer ukida individuaciju.