Vasko Popa je rodjen 1922. godine, a umro 1991. Bio je predstavnik poslijeratne avangadre u srpskoj knjizevnosti. Zajedno sa Miodragom Pavlovicem, pocetkom 50-ih, tacnije 1952. srpska poezija je dobila naozbiljnosti i naglasenoj modernosti u jeziku, tematici, u odnosu prema svijetu i shvatanju pjesnistva.Zahvaljujuci njima ,srpska poezija je dobila na ozbiljnosti i naglasenoj modernostiu jeziku,tematici,u odnosu prema svijetu i shvatanju pjesnistva,sto je nailazilo na nerazumjevanje,otpor i ostru kritiku.Njegova poezija ustaje protiv tzv."kubikaske poezije".Ona ne zeli nista da idealizuje,da slavi i pretvara u pjevanje"mekog i njeznog stimunga",kako bi sve bilo po mjeri i citalaca i politike.

On je u nasu poeziju donio eliptican(sazet)stih,i odmah se vidjelo da je to pjesnik koji tezi kompresiji,sabijanju i sabiranju smislova i osjecanja;da je pjesnik koji u pjesmi pravi sintezu izrecenog.Njegov jezik je sav od elemenata savremenog govora,pun je prozaizama i neocekivanih obrta.U Popinom jeziku prisutno ja i onofolklormo,drevno,ali i urbano i ovovremeno.Popa u svojoj poeziji slika stanja i zbivanja usvetu medjuljudskim odnosima.Svijet se u njegovoj poeziji dozivljava kao beskrajna pozornica na kojoj se mijenjaju ucesnici.Iza pjesnickih slika Vaske Pope krije se vjecna drama u svijetu,koja je u isto vrijeme i drama svakog bica.Posebno je primjetna veza Vaske Pope sa tradicijom,njegovo koriscenje simbola koji na najbolji nacin obiljezavaju njegovu vezanost sa onim tso je nacionalno ,istorijsko i mitsko,majstorski vezujuci proslost i sadasnjost,drevnog i modernog.On je najveci predstavnik avangardista.

Nakon njegove prve pjesnicke knjige Kora(1953), Popa je objavio sljedece zbirke pjesama: Nepocin-polje(1956), Sporedno nebo(1968), Uspravna zemlja(1972), Kuca nasred druma(1975), Zivo meso(1975), Vucja so(1975) i Rez(1981).

Neke od njegovih pjesama su: Konj, Patka, Kaktus, Maslacak, Stolica, i druge pjesme iz ciklusa “Kora”.

	KONJ
	Obicno Osam nogu ima Izmedju vilica Covek mu se nastanio Sa svoje cetiri strane sveta Tada je gubicu raskrvavio Hteo je Da pregrize tu stabljiku kukuruza Davno je to bilo U ocima lepim Tuga mu se zatvorila U krug Jer drum kraja nema A celu zemlju treba Za sobom vuci.
	KAKTUS
	Bode Rumeni oblak dana I kisa laze Bode uzarene jezike Mazgi i sunca I nebo nozevima ljubi Senku svoju ne udaje I vetar lepotom daljine vara Bode podatna bedra Iskusnih noci I nevinih talasa Smeh svoj zeleni ne zeni I vazduh ujeda Stena koja ga je rodila Ima pravo Bode bode bode.

<<back