Karadjordje
je potekao iz siromasne porodice. Sredinom 1787. godine njegova porodica je
prebegla u Srem da bi izbjegli tursku odmazdu. Karadjordje je stupio u sluzbu
manastira Krusedola, a krajem iste godine je ucestvovao u neuspelom
austrijskom napadu na Beograd. Za vreme austrijsko-turskog rata borio se u
zapadnoj Srbiji i tada je stekao dragoceno vojnicko iskustvo, koje ce
primeniti u Prvom srpskom ustanku.
Ustanku
je prethodio krvavi obracun Turaka sa najvidjenijim Srbima, poznat kao
"seca knezova". Do sece je doslo kada su dahije Beogradskog pasaluka
doznale da Srbi spremaju zaveru protiv njih. Ubijanje srpskih narodnih
prvaka izazvalo je jos vece ogorcenje naroda, narodni otpor i prve
ozbiljne sukobe. Godine 1804, 2. februara održan je narodni zbor u Orašcu,
na kome su ugledni narodni predstavnici iz Šumadije izabrali Karadjordja
za vodju ustanka. Uz pomoc Stanoja Glavasa, Karadjordje je odmah preduzeo
korake ka brzem sirenju ustanka, a lokalne otpore je povezao u jedinstven
opštenarodni pokret.
Od
marta meseca iste godine Karadjordje se u sluzbenim dokumentima potpisivao
kao "vozd", "pervi predvoditelj", "vrhovni
vojvoda", "komadant od Serbije".
Odbijajuci
pregovore sa dahijama, Karadjordje je insistirao na njihovom napustanju
Beograda, ukidanju feudalnih spahijskih odnosa i zavodjenju unutrašnje
autonomne uprave u Beogradskom pasaluku. Posto Turci nisu pristajali na
ovakve uslove, borbe su nastavljene i tokom 1805. godine. Pocetkom naredne
godine ustanak je izasao iz okvira Beogradskog pasaluka. Sredinom te
godine ustanici su razbili tursku ofanzivu i usledila je velika pobeda na
Misaru (13. avgusta). Krajem 1806. godine oslobodjen je Beograd, a 1807.
godine Sabac i Uzice.
Te
pobede i pocetak Rusko-turskog rata krajem 1806. prisilile su Turke na
pregovore o miru. Potpisan je takozvani "Ickov mir", po kome je
Srbija trebalo da postane vazalna knezevina Turskog carstva, vezana samo
placanjem godisnjeg danka i drzanjem u Beogradu jednog carskog
predstavnika. Medjutim, ambicije Karadjordja su bile oslobadjanje svih Srba
pod turskom vlascu i sticanje pune nezavisnosti. Zbog toga je stupio u
novi savez sa Rusijom, i u prolece 1807. godine nastavio je rat protiv
Turaka.
Pritesnjen
Napoleonovim pohodom na Rusiju, ruski car Aleksandar I je, posle visemesecnih
pregovora, potpisao mir sa Turcima 28. maja 1812. godine. Prema odredbama
tog sporazuma, Srbija je samo dobila neke samouprave, dok je turskoj
vojsci ostavljena slobodna mogucnost da ponovo zaposedne vec oslobodjene
gradove. Time ni Srbi ni Turci nisu bili zadovoljni. Godine 1813. Turci su
pokrenuli veliku ofanzivu i uspeli su da slome otpor ustanika na Moravi,
Drini i Timoku. U jesen iste godine Karadjordje i najistaknutije srpske
vojvode su bili prinudjeni da prebegnu u Austriju.
|
|
Godine
1816. Karadjordje je pristupio grckoj "Heteriji", ciji je plan
bio zajednicki ustanak Grka, Srba i Bugara i stvaranje velike balkanske države,
po uzoru na nekadašnju Vizantiju. Karadjordje je izabran za vodju tog
ustanka. Tajno je došao u Srbiju u julu 1817. godine kako bi se dogovorio
sa Milošem Obrenovicem o zajednickoj akciji. Medjutim, Miloš je iz
"državnih razloga" naredio da se Karadjordje ubije. Naredjenje
je izvršeno u noci izmedju 13. i 14. jula 1817. godine u mestu Radovanju
kod Smedereva.
|