a) Osnovi hrišćanstva kao religije

Hrišćanstvo kao monoteistička, univerzalna religija razvilo se na prostoru moćne Rimske imperije, na prelazu starog u novi vek. Milioni ljudi u Rimskom carstvu, raznih jezika, vera i kultura, prihvatili su novi pogled na svet koji je obećavao iskupljenje iz stanja siromaštva i poniženosti, i nudio izgledniju, bolju budućnost na onom svetu. Kao što je jevrejstvo izloženo u Starom zavetu i Talmudu, tako je i hrišćanstvo izloženo u Novom zavetu, zbirci tekstova koju sačinjavaju: četiri jevanđelja (grč. evangelion - “dobra vest”, ili usmena poruka, izveštaj o Hristovom životu, njegovim kazivanjima i delima), po Mateju, Marku, Luki i Jovanu; zatim, dela apostolska, 21 poslanica i, na kraju najvažniji tekst Otkrovenje Jovana Bogoslova ili, popularnije, Apokalipsa. Novi zavet kao sveta knjiga hrišćanstva nastao je u periodu od 30. do 120. godine nove ere, dakle, posle smrti Isusa Hristosa, koji je, inače, kao i Buda (budizam) i Muhamed (islam), bio istorijska ličnost. Najnovija istraživanja otkrivaju da je Isus Hristos skoro 18 godina živeo na obali Mrtvog mora sa jednom verskom sektom koja se odvojila od službenog, zvaničnog hebrejizma, i od koje je Isus usvojio mnoge ideje za svoj verski pokret.

Pisci jevanđelja nastojali su da pokažu kako je Isus, u stvari, taj novi mesija, izbavitelj. Hristos znači “pomazanik”, od “Boga poslat”. Mesiju su, inače, i sami Hebreji očekivali. Naime, prema hrišćanskoj religiji, u pojam božanstva uključena su tri lika, odnosno sačinjavaju ga: Bog otac, Bog sin i Sveti duh. Jevanđelje po Mateju ovako opisuje takozvano “bezgrešno začeće” Isusa Hristosa:

“A rođenje Isusa Hrista beše ovako: kada je majka njegova Marija bila zaručena za Josifa, pre no što se sastaše, nađe se da je začela od Duha Svetoga.” Kako je Josif hteo tajno da napusti svoju tek venčanu ženu videvši je gravidnu, njemu se u snu javi “anđeo Gospodnji” govoreći: Josife, sine Davidov! Ne boj se uzeti Marije žene svoje; jer ono što se u njoj začelo od Duha je svetoga. Pa će roditi sina, i nadjenuti mu ime Isus; jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njihovijeh”.

Pošto se verski pokret na čijem je čelu Isus Hristos protivstavljao zvaničnom mnogoboštvu koje je Rimska imperija jedino priznavala, i zatim, kako su se i sami Jevreji pobunili protiv samozvanih novih mesija, Isusa je uhvatila i osudila rimska vlast, na čijem je čelu bio Pontije Pilat. Potom je bio razapet na krstu (otuda krst kao simbol hrišćanstva), da bi posle tri dana “vaskrsnuo” iz mrtvih, sjedinivši se duhom svojim sa Bogom ocem.

Osnovni smisao mita o Hristu izbavitelju sastojao se u tome što je Isus svojim životom, zatim, razapinjanjem na krstu i smrću i, konačno, vaskrsenjem, na simboličan način, telom svojim, platio otkup za sve ponižene, ugnjetane i siromašne. Postojala je, inače, praksa u Rimskoj imperiji onoga doba da je podanik, rob mogao steći slobodu ukoliko je bio u stanju da lično plati otkup za sebe ili, pak, ukoliko bi neko drugi platio otkup za njega. Upravo zbog toga je i sama simbolična verzija Hristovog stradanja, naime, ideja da Jedan, u ovom slučaju Isus, može platiti glavom, životom, radi svih poniženih i uvređenih, bila lako shvatljiva milionskim masama koje su rado dočekale pomenuti mit.

Ime Isus je lično ime, dok izraz Hristos znači “pomazanik”. U Novom zavetu je Isus Hristos predstavljen kao Božji “izabranik”, “mesija”.Rekli smo da je Novi zavet zbirka pripovesti o Hristovom životu i govorima, nastala znatno posle Hristove smrti. Smatra se da je najstarije jevanđelje napisano 70. godine nove ere, a ostala tri jevanđelja u II veku. Prve hrišćanske opštine, pre nego što je ponuđena zvanična verzija rukopisa Novog zaveta svedena na četiri jevanđelja, raspolagale su stotinama raznih jevanđelja. Takvo stanje stvari trajalo je veoma dugo. Oko polovine V veka nove ere biskup Todor iz Sira ustanovio je da u njegovoj biskupiji kruži više od 200 svakojakih verskih knjiga i ispovesti o Hristu. Stoga je odlučio da ih sve ukloni i zameni sa samo četiri, danas u svim hrišćanskim crkvama jedino priznata jevanđelja.

Koji je bio razlog tako dugotrajnom uobličavanju “zvanične” verzije Novog zaveta? Pre svega, mit o Hristu izbavitelju rođen je na Orijentu, na prostoru Istočnog rimskog carstva. Međutim, da bi delotvornost ove vere i mita o Hristu koji iskupljuje i obećava novo, nebesko carstvo, mogla da se protegne i na zapadne, evropske delove Carstva, morao se prilagoditi potrebama naroda osobene duhovne i filozofske tradicije, grčke i rimske kulture, sa veoma bogatom i razvijenom filozofskom mišlju. Zbog toga se “istočnjački mit” o Hristu izbavitelju dugo uobličavao, prilagođavao. To je, praktično, značilo, da su jevanđelisti - pisci jevanđelja, pomenuti “mit o izbavljenju” morali zaodenuti u ruho grčke i rimske filozofske misli, oslobodivši ga orijentalnog nasleđa. Tek je na taj način on postao prihvatljiv i za evropskog čoveka, kome je pomenuti mit, u zamenu za ovozemaljsku nedaću, siromašnima nudio rajsko, nebesko carstvo.

Rimske vlasti su u početku zabranjivale rad hrišćanskih sekti, koje su zbog toga delovale ilegalno. Tek je 313. godine, poznatim Milanskim dekretom, car Konstantin priznao hrišćanstvo za zvaničnu državnu religiju. I u samoj Rimskoj imperiji preovladalo je, naime, mišljenje da centralizovanoj vlasti i efikasnoj kontroli nad većim brojem naroda različitih jezika i veroispovesti, može mnogo više pripomoći uvođenje, za sve narode jedinstvene vere kakva je hrišćanstvo, nego tolerisanja mnoštva nacionalnih vera i božanstava, koje vuku u razdore i separatizam. Hrišćanstvo je u početku imalo karakter buntovnog, revolucionarnog pokreta i doprinosilo podizanju kritičke svesti rimskog proleterijata. Ono je jasno odredilo položaj (1) siromašnih slojeva naroda, kao uniženih, kojima je carstvo nebesko obećano i (2) bogataša kojima su vrata raja zatvorena. U poruci Novog zaveta se sasvim jasno ističe sledeći stav: “I još vam kažem: lakše je kamili proći kroz iglene uši negoli bogatome ući u carstvo Božije” (Jev. Po Mateju, 19, 24).

Hrišćanska religija polazi od filozofskog stava da se spasenje može postići verom, ljubavlju i smernim moralnim životom. Čovek se mora svim srcem i dušom predati Bogu, ukoliko želi milost i izbavljenje. Taj put hrišćanstvo jedino priznaje. U principu, postoje dva načina, ili dva oprečna puta koja stoje na raspolaganju svakom čoveku. To su a) duhovni, pravi ili istinski put, ili b) stranputica na koju dospeva nepobožan i porokom zahvaćeni čovek, koji se predaje čulnim, telesnim zadovoljstvima i uživanjima. Zato je sam Hristos govorio:

“ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom misli svojom” (Jev. Po Mat, 22, 37).

Samo se onda postiže najviša vera i sjedinjenje sa Bogom, kada čoveku pođe za rukom da se oslobodi svojih sitnih ličnih, sebičnih interesa: Isus objavljuje: “Onaj koji čuva dušu svoju, izgubiće je; a koji izgubi dušu svoju mene radi, naći će je” (Mat, 10, 39).

Dakle, do Boga može doći samo onaj pojedinac koji prihvata veru u Isusa Hrista, sina Božjega. Apostolu Tomi Isus se, stoga, obraća ovim rečima:

“Ja sam put i istina i život; niko neće doći k Ocu do kroza me” (Jeva. Po Jovanu, 14, 6).

Ako čovek želi da zadobije milost Hristovog oca, tj. Boga, on se mora odlučno osloboditi svega ovozemaljskoga, telesnog, čulnog. “Jer, sve što je na svetu, grešna čulna požuda, požuda očiju i razmetanje zemaljskim blagom, nije od Oca, nego od ovoga sveta” (Prva sab. Poslanica sv. Ap. Jovana Bogoslova, 11, 16). Iz logike i filozofije nam je poznato da postoje dva osnovna izvora saznanja: (1) čulni ili iskustveni, i (2) racionalni. Prema religijskim učenjima, međutim, postoji još jedan važan izvor saznanja, kojima se otkriva ili objavljuje najviša istina, a to je (3) mističko ili intuitivno “saznanje”. To je slučaj, kako tvrde crkveni teoretičari, kada nečulnim i izvanracionalnim putem nekom pojedincu pođe za rukom da uspostavi vezu sa Najvišim bićem. Crkvena učenja polaze od toga da su Isus, Buda i Muhamed upravo na taj način primili najvišu “istinu”, ona im je, naime, neposredno “otkrivena”. Otuda su sve tri religije i nazvane otkrivenim, ili objavljenim religijama. Za primer možemo uzeti onaj “neobični”, “mističan” način, kada anđeo Gavrilo saopštava Josifu, da se u utrobi njegove tek venčane i nevine žene Marije, uz pomoć Svetog duha začeo Isus, sin Božiji. Razume se, teoretičari religija tvrde da može poći za rukom i običnom čoveku da mu se intuitivnim, mističkim putem objavi Bog. Oni, pri tome, dodaju, da se Bog može pojaviti samo ukoliko religiozni čovek vodi smeran i bogobojažljiv život, ukoliko je otvorena srca i pun ljubavi i vere. Jednostavnije rečeno, samo onaj pojedinac koji veruje, koji odstranjuje razum i logički put u saznanju, koji se čista srca predaje, može zadobiti milost Najvišeg bića, ili Boga. Credo, ut inteligam - Verujem, da bih razumeo, deviza je ovoga mističkog puta (Anselmo Kenterberijski). Zbog ovoga osnovnog stava, prema kome je vera stavljena na najviši nivo čovekove duhovnosti, dakle, iznad je i čula i razuma, sve do XV i XVI veka, tačnije, do humanizma i renesanse, teologija je bila kraljica nauka. Ostale nauke i filozofija - za čiji je razvoj neophodan upravo razmah racionalnih metoda i kritičko mišljenje, bile su potčinjene religiji, bolje rečeno teologiji, kao učenju o Bogu. Filozofija je postala “sluškinja teologije” (ancilla theologiae). Moralna doktrina koju je hrišćanstvo razvilo izgrađena je na stavu milosrđa i praštanja. Osnovna moralna načela bila su: neopiranje zlu, odnosno: “Ko tebe kamenom, ti njega hlebom”.