Egipćani su slabo razlikovali kult od teologije, tako su i granice između religije o onog što bismo danas zvali politikom bile slabi ili nikako određene.

Zapravo u Egiptu ne možemo razlikovati crkvu i državu…sve je to na neki način bilo skladno zbijeno i međusobno poduprto. Veliki dio mitologije odnosio se na uspostavljanje hijerarhije na zemlji,na sustav uživanja zemljišnog posjeda i na ustanovljenje ritualnih oblika. Mitologija se stoga može shvatiti kao „potkrijepitelj“ kraljeva ugleda, iz toga slijedi da su promjene u vjeri značile su promjenu dinastije. Drevni Egipćanin je vjerovao da kralj ima božansku vlast, da je izravni posrednik između bogova i ljudi i da se bez kralja ne bi mogla očitovati volja bogova.
Od V. dinastije pa na dalje faraon je postao sin božji. Bio je njihov živi predstavnik na zemlji i njihov svećenik. Faraona su zvali „Stvoriteljem svih stvari“ i „Raovim okom“. Razlika između kralja i boga bila je sve manja.
Pošto je faraon bio sin bogova mogao se nakon smrti nadati da će sam postati božanstvom sjedinjenjem s Raom ili s Ozirisom zbog svoje božanske krvi i povezanosti s Ozirisom, čiji kult poprima onda sve veću popularnost.

Ljudi proglašeni Bogovima