Teme u grafici Albrehta Direra

Teme je obradjivao razlicitim sredstvima, u zavisnosti od podsticaja i inspiracije. Na grafikama radjeni su hriscanski motivi, koji su, smisljeni na nov nacin, ali u izboru nacelno ne prosirivani, vise nego do tad bili prisutni u svoj svojoj mnogostrukosti. Albreht Direr je najveci deo svog zivotnog dela posvetio tradicionalnim temama hriscanskog ucenja o spasenju ikonografski uoblicenim uglavnom vec u XIV veku. One su, kako je on sam formulisao, prvi predmet slikarstva i uslovljavaju njegovo opravdanje. Pri tom je Direr za oblikovanje predstava o Hristovim stradanjima primenjivao graficke tehnike, dok kao motivi preovladjuju dogadjaji iz Hristove mladosti i iz Marijinog zivota. Pri tome je svoje slikarstvo, pre svega, cuvao za Marijansku tematiku u svim njenim varijantama. Stradanje Hristovo obuhvaceno je, pak, u cetiri graficka ciklusa, od kojih jedan, Zelenu Pasiju, cine crtezi. Na pojedinacnim listovima pojavljuju se svetitelji poznosrednjovekovne poboznosti, ti pomagaci u svim ovozemaljskim nevoljama, koji obecavaju zastitu i utehu. Ljudi se nisu vise zadovoljavali samo njihovim slikama ili kipovima u crkvi, nego su zeleli da ih vide i u svom domu. Pomocu stamparske grafike, koja je kod drvoreza, pri strucnom rukovanju presom, omogucavala velik broj otisaka, mogla je slika, koja je dotad kao vlasnistvo crkve ili svetovnih i crkvenih zajednica pripadala svima, ili bar vecini, da postane licna svojina pojedinca, a on je nju posedovao bilo radi molitve, ili je bio skupljac i poznavalac umetnosti. Moze se pretpostaviti da su upravo ti otisci jos i uoci reformacije, koja je kult svetaca suzbijala zbog preterivanja, bili siroko rasprostranjeni i prihvatani u krugovima u kojima je umetnicka vrednost slike imala drugorazrednu ulogu. Celu jednu skupinu takvih reprodukcija svetackih likova u drvorezu Direr je sam oznacio kao “lose drvlje”, podrazumevajuci pri tome jednostavne, tehnicki manje savrsene pa samim tim i jeftine otiske. Osim toga, ocigledno je da se i neki listovi udaljuju od sustine pobozne slike i da ih slikar vise usmerava humanisticki obrazovanom sloju skupljaca. Od profanih tema portret je stekao najveci ugled. Direr je prvi Nemacki umetnik u cijem delu portret i po tezini umetnickog iskaza, zauzima ravnopravno mesto sa tradicionalnim religioznim motivima. Crtani portret bio je pritom, u vecini slucajeva, dovrseno punovazno delo, a samo izuzetno priprema za prenosenje u drugi, vec na pocetku rada predvidjeni medijum. U poslednjim godinama stvaranja Direr je i za portret primenjivao tehniku umnozavanja drvoreza i bakroreza. Kao predstave prizora profane sadrzine sve do porudzbina radi velicanja Maksimilijana i njegovih podviga, preovladjuju teme iz anticke mitologije. Radjene su gotovo iskljucivo u okviru stampane grafike, i te teme u godinama posle povratka sa prvog boravka u Veneciji igraju vaznu ulogu. Radi se o vise drvoreza i bakroreza sa temama iz klasicno-anticke i jevrejsko-biblijske mitologije. Poznavanje grcko-rimskog sveta legendi, u kojem su mit i istorija tesno povezani, nije ni u srednjem veku potpuno ugaslo, a ostavilo je mnogostruke tragove u umetnosti. Naporedo sa ponovnim otkricem i serioznijim proucavanjem antickih pisaca, nastojanjem humanista pojavljuje se obilje novih likovnih motiva, cije se poznavanje moglo pretpostaviti u krugu zainteresovanih. Izabrana gradja je samo retko bila istovetna sa onom koja je preko zbirki iz XIX veka postala sire poznata. Tumacenje motiva koje Direr prikazuje stoga je u mnogim slucajevima tesko, i tek poslednjih godina se u tome napredovalo, ali je ostalo jos dosta sumnji i nejasnoca. i za obradu savremenih tema odabirane su umnozavajuce tehnike. Jedva da postoji i jedan predmet od onih koji su, kao prikazi onovremenih dobrih i losih obicaja, stekli presudan znacaj za mladi, oko 1500. rodjeni narastaj “malih majstora”, a da se njime nije bavio vec i Direr. Kod njega su, medjutim, ostali marginalne pojave. Seljak i selo su rano privukli njegovu paznju. U crtezima za Terencijevu komediju “Heautontimorumenos”, veleposednici su se pretvorili u proste seljake. Prvi put je data karakteristika sela i seoskih stanovnika, koja, uprkos predrasudama o tom stalezu, koje se osecaju, ima stvarnu pozadinu. Ni Direr se nije mogao potpuno osloboditi tipicne predstave o bucnim seljacima koji ne znaju za meru, kao ni za vaspitanjem i poretkom uredjeni nacin zivota varosana. Cesto varira odnos izmedju seljaka i seljanke. Direr na bakrorezima pokazuje kako koracaju - on vicuci i mlatarajuci rukama, ona plasljivo oborena pogleda, ili kako u razuzdanom plesu tesko trupkaju nogama o zemlju.