Zemljotres '69

           Bijase prijatno, nedjeljno poslijepodne. Dan kao i svaki drugi. Dan odmora. Prohladan, oktobarski, neba oblacnog, bez kise. A onda, iznenada, zemlja je  zadrhtala i surovo prekinula taj spokoj.  Cula se potmula tutnjava,  koju su pratili prasak i lom. 26. OKTOBRA 1969. u 16h 37min 26sec zemlja je zaplesala kratak, ali stravican ples. Desetak sekundi koje su trajale citavu vjecnost. Ubrzo su ulice grada na Vrbasu postale pretjesne za gradjane, na cijim su se licima ocrtavli bol i strava. Nastupajuca noc bila je duga, mucna i teska , puna neizvjesnosti. Duboko se u

ljude uselio strah , a cijele noci je zemlja jos uvijek podrhtavala. Tu noc Banjalucani su proveli pod vedrim nebom. Oni stariji su se prisjecali zemljotresa iz 1936. i upozoravali one mladje da igra jos nije gotova.

                Bili su u pravu. Sljedeceg jutra, 27. OKTOBRA 1969. u 9h 11min 33sec, zemlja je nastavila svoj ples na ulicama vec ranjene Banjaluke, plesuci jos jace i stravicnije. Vec napukle gradjevine nestajale su u oblacima prasine. Krici ranjenih su se razlijegali ulicama i parkovima. Kad je,  nakon nekoliko trenutaka, skrto oktobarsko sunce probilo prasinu, Banja Luke vise nije bilo.Evo kako je ovu dramaticnost opisao sjajan reporter, Tihomir Lesic:

ZEMLJO NE LJUTI SE!

  "ZADESIO SAM SE,  PUKIM SLUCAJEM, U BANJALUCI U TRENUTKU KADA JE NAOCIGLED NESTAJALA. NISAM VIDEO KAKO NESTAJE, CUO SAM JEDINO KAKO NEKE ZENE VRISTE. NISAM SHVATIO, I SAM PONESEN PANIKOM I STRAHOM, STA ZELE DA KAZU, A SHVATIO SAM, NARAVNO, SHVATIO SAM TE

NEARTIKULISANE UZVIKE ONIH  KOJI SU SE PROBIJALI KROZ TESTO MALTERA I PRASINE. SVE JE IZGLEDALO NESVAKIDASNJE BELO. NIJE MEPREPAO, TOLIKO, TEKTONSKI TUTANJ, KOLIKO NEMOC DA PRODREM KROZ BELE ZAVESE... OKOLO SU TRCALI LJUDI, BEZGLAVO, MEDJU RUSEVINE, JEDNI TAMO, DRUGI OVAMO, SUDARALI SU SE, PADALI, A KAD SU SE PREPOZNAVALI, NISU PITALI ZA ZDRAVLJE; PROSTO, DESAVALO IM  SE TO DA SE ZAGRLE I ODJURE DALJE, DO DRUGOG SUSRETA I DRUGOG TRAZENJA..." (NIN, 2.12.1969.)

                 Nakon zemljotresa za Banjaluku i Banjalucane, je pocelo jedno od najtezih razdoblja. Pribranost  Banjalucana  u krajnje nenormalnim prilikama, neshvatljiva smirenost i beskonacno strpljenje iznenadilo je strane novinare i posjetioce. " ... mozda je to nasljedje iz proslosti , navika borbe s teskocama." Karel Valter, casopis "KVJETI", Prag: "Moj osnovni utisak? Reci cu vam . U vijestima, prije nego sto sam dosao- ranjeni, mrtvi, grad razoren, i ocekujem bespomocnost, potistenost, pasivnost stanovnostva, a zatekao sam grad koji se bori koji odolijeva... Banjluka je kao mjesto na frontu. Neprijatelj je vlastita, neukrocena zemlja...Eh, dodjite za godinu dana pogledati. Bice to ponovo vesela, krasna Banjaluka. Vjerujem u to."

                  I zaista, Banjaluka je ubrzo, snagom svojih gradjana i prijateljstvom, razumjevanjem, saosjecajnoscu susjednih gradova, povratila izgled grada, ali ostao je veliki bol. U srsu Banjluke i njenih gradjana ostali su,  duboko urezani, bolni odjeci 15 prekinutih ljutskih puteva, 1117 napuklih ljutskih staza i strah ostalih ljudi.

Dva zemljotresa, jacine 7-8 stepeni i 9 stepeni, koja   su obiljezila jesen 1969. u Banjaluci, ostace vjecan dio nas.