Slikarstvo-najznacajniji predstavnici

Borba između umjetničkog shvatanja neoklasicista i romantičara prevagnula je u korist romantičara 1818. godine, kada je Teodor Žeriko(Theodore Gericault)  izložio “Meduzin splav”. Žeriko je francuski slikar. Ova slika je naslikana poslije njegovog puta u Italiju. Ova slika je inspirisana stvarnim događajima: potapanjem broda Meduza 1816. godine nedaleko od obale Senegala. Na ovoj slici, umjetnik predstavlja jedan od najdramatičnijih trenutaka tragedije: kad preživjeli vide u daljini brod koji otplovljava prema horizontu. Taj brod je mogućnost spasa, novog života, nade, što jako odudara od crnog bitumina koji je korišćen za slikanje talasa u prvom planu i tijela poružnjela od straha i osjećaja napuštenosti. Izložena je 1818. godine na Salonu i prouzrokovala je brojne polemike.

Najveći predstavnik francuskog i evropskog romantizma je Ežen Delakroa(Eugene Delacroix). Delakroovo slikarstvo oslanja se na barokno, posebno Rubensovo. U koloritu njegovih slika ima jakih tonova boje, obojenih sjenki i naporedo postavljenih komplementarnih boja. Svoju ljubav prema Grčkoj, u kojoj je vidio kolijevku evropske kulture, pokazao je prikazujući borbe Grka protiv Turaka, ili pak putujući u Alžir i Maroko, gdje je antiku našao u tipovima i običajima naroda tih zemalja. Orijenzalizam je prisutan na njegovim slikama: Pokolj na Hiosu, Grčka umire na ruševinama Misolungija, Alžirske žene i dr. Delakroa biva inspirisan revolucijom 1830.god. i stvara sliku “Sloboda predvodi narod”, na kojoj se vidi žena sa frigijskom kapom koja nosi, u jednoj ruci francusku zastavu a u drugoj pušku, i predstavlja novog kolektivnog heroja: narod. Ukrštene dijagonale, snažni gestovi, prizori smrti i razaranja, ali i herojskog otpora i pobune, tipične su osobine romantičarske umjetnosti.

1830. došlo je do stvaranja slikarske kolonije u mjestu Barbizonu, u Francuskoj. Najznačajniji među njima je Kamij Karo. Njegovi pejzaži obuhvataju skoro sve predjele Francuske. Nijedan od njegovih pejsaža nije prenošenje prirode u smislu oponašanja stvarnosti. Oni odgovaraju stanjima njegove duše, izraženim kroz harmoniju masa i fini sklad tonova boje.  Svjetlošću i srebrenkastim odsjajima, on svoje pejsaže obogaćuje atmosferom, izmaglicom i sanjarenjem koje govori samo njemu i o njemu, o njegovoj uspomeni na neki boravak koji ga je ispunio vedrinom jednog trenutka.

Značajna ostvarenja umjetnosti prve polovine XIX vijeka dala su dva engleska slikara pejsača: Džon Konstebl i Villjem Tarner. Konstebl je vezan za stvarni izgled predjela, ali u njemu stavlja naglasak na svjetlost i atmosferu. Pejsaž okupan svjetlošću, oblacima na nebu, vjetar i atmosferske prilike nagovještavaju impresionizam. U težnji da zabilježi trenutne utiske o prirodi, on je pravio i brojne skice izvan ateljea, ali je i na slikama koje je radio u ateljeu primjetan slobodan potez četkice, karakterističan za skicu.

Tarner je slikao u pejsažu borbu prirodnih sila-vode, vazduha i vatre, kao trnutak prirodu u borbi kosmičkih sila. Svjetlošću i bojom on dematerijalizuje oblike u kolorističke mase.