Dučić je u svom poetskom razvoju imao više faza.Počeo je sa prvom objavljenom pjesmom "Samohrana majka" 1866., somborski "Golub". Od 1896.redovno izdaje u mostarskoj "Zori". Od 1901.skoro jedino se javlja u "Srpskom književnom glasniku". U tim prvim pjesmama ima izvještačenosti i oponašanja drugih pjesnika.
Prelom se desio po odlasku u svijet, na zapad. Upisao se na Filozofsko-sociološki fakultet, kako ga Dučić zove "Fakultet literature". Sedam godina je studirao u Ženevi (1899.-1906.), ali je često boravio u Lozani, Parizu i Minhenu. To je period kad on najintenzivnije uči. Tešno je govorio francuski, njemački i ruski jezik.
Život u tuđini, ma koliko on interesantan bio, pobuđivao je u njemu bolnu nostalgiju za zavičajem. Žudio je za Mostarom. Sam pjesnik o tome kaže, u svom pismu Aleksi Šantiću,1922.god.: "Mene je tuđina obeshrabrila, ja sam se osjećao za svagda usamljen…Ovaj kratki dodir sa svojom grudom i mojima, dao mi je novu ljubav za život I volju za rad".
Zbog toga nije ni čudo što je Dučić poklonio toliko darova svom Trebinju,što je taj veliki zatočenik želio da u svoj grad iz čitavog svijeta donese što više ljepote, kao ni što je u svojim testamentima zavještao da se sahrani u Trebinju.
