Ivo Andrić
(1892-1975), književnik, jedan od najvećih jugoslovenskih pisaca. Rodjen je u
dolcu,selu kraj Travnika. Gimnaziju je završio u
Sarajevu, a slovenske književnosti i istoriju studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu
i Gracu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata hapšen je i interniran. Izmedju dva
rata bio je u diplomatskoj službi. Živio je u Beogradu gdje je i umro.
Pisac je snažne imaginacije, a
istovremeno i vanredan poznavalac istorijskih prilika stare Bosne,o kojoj je
najčešće pisao. Osnovne su mu karakteristike prefinjena psihološka analiza,
duboko poniranje u suštinske probleme egzistencije i moć da sugestivnom magijom
poetske riječi dočara i otjelovi ljudsku i društvenu panoramu minulih vijekova.
Koristeći narodna
predanja, legende, istorijsku faktografiju, a prije svega plodotvorno bogatstvo
svoje mašte i osjećanja svijeta, podigao je monumentalnu umjetničku građevinu u
književnosti naše epohe. Najprije je objavljivao pjesme, lirsku prozu, prevode,
članke i kritike, zatim prešao na pripovjetku i roman. Spada u red naših pisaca
koji se najviše čitaju i djela su mu doživjela mnogobrojna izdanja. Prevođen je
gotovo na sve evropske jezike i u mnogom zemljama Afrike i Azije.
Dobio je povelju za životno djelo Saveza književnika i Udruženja izdavača 1956., Nobelovu nagradu za književnost 1961. kao prvi Jugosloven, Nagradu AVNOJ 1967., 27-julsku 1970., Vukovu nagradu za izuzetan stvaralački i opšti doprinos našoj kulturi 1972.; odlikovan je ordenom junaka socijalističkog rada.
-Romani:
Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Gospođica, Prokleta avlija, Omer-paša Latas
(koji je ostao nedovšen);
-zbirke pripovjedaka: Nemirna godina,
Žeđ, Jelena, žena koje nema, Znakovi, Deca, Kuća na osami;
-putopisi i skice: Staze, lica,
Predeli,
-lirska proza i pjesme: Ex Ponto,
Nemiri, Lirika;
-meditativna proza: Znakovi pored
puta, Esiji, kritike, članci I i II, Sveske.