PJESNIK EKSTAZE SMRTI I ŽUDNJE ZA NOVIM ŽIVOTOM
Neobična je životna i pjesnička sudbina Srečka Kosovela,
koji, do smrti (rođen u Sežani 1904,a umro u Tomaju 1926), sa tek navršene
dvadeset i dvije godine,nije uspio objaviti knjigu pjesama, a danas, neosporno,
spada među najznačajnije pjesnike slovenačke poezije
uopšte.
Djetinstvo je proveo u Krasu, a školovao se u Ljubljani, gdje
je završio realku,1922, pohađao studije slavistike, romanistike i filozofije i
živio sve do neposredno pred smrt.Ostao je trajno vezan za rodni kraj, kojem se,
neprestano, u mislima i poeziji vraćao.Ljepota kraškog krajolika budi radost u
njegovom oku, ali i tugu u srcu, jer, ponajčešće, predvečernja i jesenja
atmosfera sela, taj suton poznog godišnjeg doba mijenja njegova raspoloženja i
preovladava svijest da će sunce zaći, zagasniti sjaj i žar, a on ostati sam,
putnik na putu samotnih, koji ne zna kamo se uputio, ali zna, osjećajući
neizljećivu bolest na smrt, da je kraj tog puta izvjestan i neizbježan. Njegovu
smrt natkriljuje sve tamnija hladnija sjenka smrti.
Motiv smrt, postaje i ostaje, crno sjeme i mračno jezgro
Kosovelove poezije, a neprestana slutnja smrti i stalni dosluh s njom
uspostavljali su mjeru njegovog odnosa prema životu. Njegov ekstatičan doživljaj
prirode i života preobratio se u ekstazu smrti, te je tankoćutni pjesnik krasa
bio, istodobno, i tamnosluti lirik smrti. Razotkrivao je sve prisustvo haosa,
"haosa u nama i oko nas", ali nije rezimirao, nego ga je smatrao životom koji
proživjeti. Za njega je realizam bio junaštvo gledati život kakav jeste, a ipak
ga živjeti.
Pisao je i imresionističke i realističke, ekspresionističke i
konstruktivističke pjesme, ogledao se u vezanom i slobodnom stihu, preuzima
tradicionalne obrazce, ali unosi brojne inovacije, a pri tome ostajao samosvojan
i prepoznatljiv, umjetnički svjež i trajno aktuelan i
moderan. U pjesmi Otvoreno stoji: "U vječnost je moje srce otvoreno: iz Haosa u
Kosmos", i ta otvorenost i usmjerenost čini njegovu poeziju, pogotovo imamo li
na umu dužinu ljudskog vijeka, uistinu vječnom. Intelektualno zrenje plod je
neutoljive radoznalosti, stečenog širokog znanja i, za njegove godine, bogatog
životnog iskustva, upliva raznorodne, ali, njegovim potrebma i zahtjevima,
selekcionirane lektire, te kulturnog društvenog i stvaralačkog angažmana. Duha
podjednako sklonog analizi i sintezi, nadnesen nad bezdan duše i kosmosa i,
tačke njihovog sjecišta, zagledan u prošlost i u budućnost, zalažući se za
nepatvorenost Istine, Pravde i Ljepote, odgonetao je tajnu Života i Umjetnosti,
ostavljajući sve vidljiviji pjesnički i ljudski trag. Bio je uvjeren da je
jedino kultura ona koja može da obnovi i preobrazi čovjeka i smatrao da je pravi
smisao u umjetnosti za čovjeka.
U Kosovelovim pjesmama u prozi, u tom lirskom-epskome žanru,
u kojem se, mada to dosada nije dovoljno uočeno i istaknuto, takođe sa
uspjehom nadahnuto i poetski životvorno okušao manje ili više uočiti, uočiti i
romantičarsku i simbolističku baštinu i svijetsku i evropsku
tradiciju pjesništva te vrste.
Ponovo se srećemo sa intimnom neraskidivom, snažnom vezanošću
za Kras, koji je pleneristički mizanscen, u gotovo svim tim pjesmama, ne samo
ljubavi prema zavičaju i porodici, posebno majci, čiji ga glas neprestano poziva
i uvjerava da će samo tu naći ozdravljujući lijek za svoju nezacjeljivu ranu,
nego ljubav prema voljenoj dragani, koju naziva sestrom Lijepe Vide, kao i
njegove opšte svemirske ljubavi.
Napisao je: Zlatni čun, Integrali, a posthumno su objavljena Sabrana
djela (1977).
U pismu svojoj prijateljici Panici Obid-Mirijam, kojoj se u
pismima ispovjedao, Kosovel je,1923. godine, pisao: "Zašto živim i sad ne znam".
Stalno lažem samoga sebe da život ima velikog smisla." U poslednjem pismu
Mirijam , 1926, nekoliko mjeseci pred smrt, napisao: "A ipak živim, možda
radi jedne tople zrake sunca". I u tome nema protivuriječja, pogotovo ne za
pjesnika koji je, kako kaže, volio da živi ali nije znao, i uzvikivao: "O
logiko, ti strašna nelogiko života!", potvrđujući tu logiku/ nelogiku svakim
svojim stihom. U eseju Kriza čovječanstva, Kosovel piše: "A ne znaju tek preko
smrti vodi u novi život".
 |
 |
 |
 |
 |
 |