Amon
RIBAR URAŠIMA
| Proljeće!... Opet na
gorama Sunce se sija, azur plavi!... Mislim na sreću što se nama Jednom zauvijek tako javi!... Mislim ko nekad Urašima Kad na krmilu svoje lađe Pođe k lovištu gdje još ima Da tamo svoju dragu nađe. Sedam je otad prošlo dana, On plovi i sve dalje ide... Do ćerke boga okeana Koju na morskom valu vide. Tu se zakleli srca žarom I pošli vjereni time: Za trenut stigli zamku starom Mladić i lijepa djeva s njime; Da se nastane kod ribnjaka, Da žive vječno u tom kraju: Tu mladost i s njom ljupkost svaka Žive i vječito traju. Al' on bezumno reko tada: - Ja želim kraljevstvo steći Oca htio bih vidjeti sada, Majci htio bih nešto reći. Pristajem... ali - ona veli - Sandučić ovaj nosi sobom: Ako ti srce kad zaželi To mjesto gdje sam sad s tobom - Znaj - zakuni se dragi moj! Sandučić ne smiješ otvarati! - Da, zaklinjem se - mladić njoj Reče, pa se ka domu vrati. Al' gdje je kuća? Šta je s njome? Obale puste tamo stoje! On ne vjeruje oku svome Ni tu sad selo nije moje! Tri ljeta nisam ovdje bio |
A promjene se takve zbiše! |
 |
 |
 |
 |
 |
 |