U flamanskom slikarstvu se dugo i uspesno njegovala mrtva priroda , katkad da bi se njome istaklo neko simbolicno znacenje,a katkad da bi se pokazala vjestina slikanja.Tokom cijelog 19. vijeka tezeci da u zatvorenu sredinu pomocu enterijera uokvire kako svete ,tako i svjetovne prizore slikari se interesuju za realisticne pojedinosti, ponekad sasvim neocekivane:takve pojedinosti su ostavljene cipele ili psetance na Van Ajkovom platnu "Supruznici Arnolfini",veza sa Perunikom na Van der Gosovoj slici "Poklonjenje".Sa Rembrantovim "Zaklanim volom" ,ta davnasnja ljubav prema mrtvoj prirodi dobija polemicko znacenje,saglasno sa sredinom antiretorickim i antidekorativnim shvatanjem stila u Holandiji.Ona uzdize do lijenog,do neceg sto je dostojno umjetnickog interesovanja, predmet iz surove stvarnosti.Rembrant pretvara prirodu u poetsku materiju, obara nacelo dekora i otmjenosti .

nazad     dalje