Privredna ekspanzija.
Dok je rat donio propast agrarnoj ekonomiji Juga, na
Sjeveru je ubrzao razvoj privrede. Federalna vlada je
zaključivala ugovore o isporuci ogromnih količina
ratnog materijala, odjeće, namirnica i druge robe,
potrebne oružanim snagama. Cijene su tokom rata skočile
za 117 odsto iznad predratnog nivoa, nadnice su se
povećale za 43 odsto, pa su i profiti bili viši. Kako
radne snage nije bilo dovoljno, proizvodnja je mogla da
se održi samo povećanim korištenjem mašina. Ovi
činioci su doveli do industrijskog "buma" i
stimulisali tendenciju ka masovnoj proizvodnji pomoću
unaprijeđenih tehnoloških metoda, a korporacijama koje
su radile na veliko omogućili preimućstvo nad malim
proizvođačima. Za vrijeme rata podignut je veliki broj
fabrika na Sjeveroistoku, novi rudnici su otvoreni na
Zapadu, a opšta tendencija je bila da ljude zamjenjuju
mašine, pogotovo u industriji odjeće. Dok su razni
stručnjaci i radička klasa bolno podnosili inflaciju,
poslovni preduzetnici su zgrnuli ogromne profite.
Zavladala je prava groznica špekulacija i raskošnog
života.
Sličan podsticaj je imala i poljoprivreda. U ratu su
stotine hiljda pionira nastavile da se kreću ka zapadu,
obrađene su nove površine zemljišta i došlo je do
povećanja proizvodnje žita, vune i drugih
poljoprivrednih produkata. Nestašica radne snage je
izazvala brz tehnološki napredak. Mnogi farmeri su
počeli da upotrebljavaju novu mehaničku žetelicu,
konstruisanu tridesetih godina devetnaestog vijeka, i
ostale sprave za uštedu ljudskog rada.
Republikansko zakonodavstvo. Republikanci su u Kongresu
donosili zakone čija je svrha bila podsticanje privredne
prizvodnje. Nekoliko dana prije nego što je Linkoln
stupio na položaj, Kongres je usvojio, a Bjukenen
potpisao, Morilov zakon o carinama, koji je predstavljao
prvo povećanje carina poslije 1842. godine. Za vrijeme
rata došlo je do novih povećanja, sve dok 1864. godine
carinska stopa nije dostigla 47 procenata, dotle najvišu
carinsku stopu u američkoj istoriji. Osnovni razlog
povišenja bila je potreba za većim nacinalnim dohotkom,
ali je tako zaštićena i američka industrija od strane
konkurencije. Industrijalci su i poslije rata uspjeli da
zadrže visoke carine, iako vladi nije bio potreban
dohodak koji su one donosile.
Godine
1862. donesen je Zakon o porodičnim imanjima po
kojem je svaki američki državljanin mogao dobiti
besplatno 160 jutara državne zemlje. Poslije pet godina
obrađivanja i života od nje, ova zemlja je postajala
njegovo vlasništvo uz plaćanje simbolične cijene. Iste
godine je Kongres usvojio Morilov zakon o dodjeljivanju
zemlje, koji je unaprijedio poljoprivredu. Ovaj zakon je
predviđao odvajanje na stranu jednog dijela državne
zemlje u svakoj državi za pomoć koledžima u svrhu
naučnog obučavanja studenata agronomije.
Godine 1863. usvojen je zakon o građenju jedne
transkontinentalne željeznice. Kako se Jug nalazio van
Unije, više se nije postavljalo pitanje trase. Kompanija
"Union Pacific" je određena da gradi dionicu
pruge od Nebraske na zapad, a "Central Pacific"
od Kalifornije ka istoku. Svaka kompanija je trebalo da
dobije na poklon ogromna prostranstva državne zemlje i
zajam federacije za svaku završenu milju pruge. U ratu
je postavljeno malo tračnica, ali poslije 1865. godine
izgradnja je brzo krenula naprijed i dva dijela iste
pruge su se sastala u Juti 1869. godine.
Poslovni krugovi su priželjkivali federalni propis o
bankarskom sistemu. Do tada je nadzor nad bankama bio
prepušten samim državama, što je imalo haotične
posljedice. Godine 1860. bilo je preko 1500 banaka, od
kojih su mnoge štampale svoje sopstvene novčanice. Ovo
je pričinjavalo smetnje u transakcijama. Kongres je
1863. godine usvojio Zakon o Narodnoj banci. Neposredna
svrha ovog zakona je bila stimulisanje prodaje ratnih
obveznica, ali je on služio u stvaranju stabilnog
papirnog novca. Banke, čiji je kapital bio iznad
određenog minimuma, morale su da se obrate federaciji za
dobijanje ovlašćenja za rad. Da bi stekle poslovne
kvalifikacije, banke su morale da kupe najmanje jednu
trećinu ratnih obveznica. Zauzvrat, ministarstvo
finansija im je davalo 90 odsto od vrijednosti njihovih
raspoloživih obveznica u državnim novčanicama. Ova
mjera je koristila bankama, jer su istim početnim
kapitalom mogle i da kupuju obveznice i da ubiru interes
od države, a zatim da puštaju novčanice u opticaj i
uzimaju kamatu na zajam pojedincima. Kako su obveznice
služile kao podloga, rezultat je trebalo da bude
stvaranje jedne pouzdane papirne monete. Dokle god je
kredit od federacije bio čvrst, novčanice nisu mogle da
izgube svoju vrijednost. Banke koje su nastavile da rade
na osnovu državnih povelja i dalje su mogle da izdaju
novčanice, ali se očekivalo da će njihove banknote
biti povučene iz opticaja. To je postignuto 1866.
godine, kada im je nametnuta taksa 10 odsto.
Ovaj novi sistem nije bio savršen. Moneta koju je on
obezbjeđivao nije bila dovoljno elastična za potrebe
jedne ekspanzivne privrede. Kad je vlada otkupila svoje
obveznice, količina novčanica u opticaju se povećala i
tako su stvoreni uslovi koji su značili pad cijena i
ozbiljne nevolje dužničkih grupa. Novac je imao težnju
da se koncentriše na Sjeveroistoku, a zapadne
poljoprivredne oblasti su i dalje patile od hronične
nestašice gotovog novca i kredita. Do značajnih
promjena u bankarskom sistemu nije došlo prije usvajanja
Zakona o federalnim rezervama 1913. godine.
Zaključak. Građanski rat je
dokrajčio robovlasničko doba u istoriji SAD. Linkoln je
osigurao centralnu vlast. Jug je priznao da je pitanje
otcjepljenja zauvijek riješeno i obavezao se da
agitaciju u tom cilju više neće obnoviti. Poslije rata
SAD su bile spremne da postanu jedna od najmoćnijih
država svijeta. Iako su stotine hiljda ljudi pobijene
ili osakaćene, napredak Sjevera nije pretrpio veliki
udarac. Industrijski razvoj, izgradnja željeznica i
trgovina išli su naprijed. Jug je ostao problem, ali su
ogromne i ujedinjene SAD, koje su se protezale od
istočnog do zapadnog kraja sjevernoameričkog
kontinenta, brzo napredovale ka sve većoj moći i
blagostanju. Ujedinjena država koja je istovremeno
nudila političke i vjerske slobode i privredne
mogućnosti, privlačila je još više miliona
doseljenika iz Evrope u godinama poslije rata.
