U sjećanju na najpresudniju bitku naše antifašističke narodnooslobodilačke borbe - SUTJESKU:

Tjentište, nakon decenije "naših" ratova

Sutjeska je prelomna i najkrvavija bitka u NOR (Narodnooslobobilačkom ratu). Nju je zamislio i izveo njemački okupator od 15. maja do 15. juna 1943. godine na širem prostoru tromeđe Crne Gore, Hercegovine i Bosne, sa ciljem da opkoli i uništi Glavnu operativnu grupu NOV i POJ sa Vrhovnim štabom i Titom na čelu. Okupator je u ovu operaciju, poznatu kao "V neprijateljska ofanziva" ili Bitka na Sutjesci, uveo oko 127.000 vojnika (67.000 Njemaca, 43.000 Italijana, 2.000 Bugara i oko 15.000 domaćih slugu okupatora) uz podršku 170 aviona, osam artiljerijskih pukova i veliki broj tenkova protiv glavne operativne grupe jačine oko 22.000 partizana. Ili: šest na jednog, što je, po vojnim normama, duplo više nego što je potrebno za apsolutni borbeni uspjeh napadača.

Nakon jednomjesečnih, danonoćnih borbi, najčešće "prsa u prsa", Glavna operativna grupa (GOG) se uspjela probiti iz okruženja uz ogromne gubitke. Suština uspjeha je u tome što neprijatelj nije ostvario svoj cilj - nije uništio Vrhovni štab sa Titom na čelu, što je bilo presudno da se ubrzo, do II zasjedanja AVNOJ, u novembru 1943, partizanski pokret ponovo razbukti širom Jugoslavije i dosegne konačnu pobjedu.

Kad je NOR pobjedonosno završen, prostor Sutjeske je proglašen za NACIONALNI PARK i pretvoren u jedinstven memorijalni kompleks sa brojnim spomen-obilježjima i rekreativnim sadržajima. Prvo je sagradjena Spomen-kosturnica u koju su pohranjene kosti palih boraca i iznad nje podignut veličanstven spomenik koji simbolizuje proboj iz okruženja, djelo vajara Miodraga Živkovića. Zatim je podignuta Spomen-kuća Bitke na Sutjesci, koju je, po ideji dr Dušana Plenče, projektovao arhitekta Ranko Radović, a likovno osmislio, lijepo i impresivno, sa sadržajima i likovima iz bitke, slikar Krsto Hegedušić. Podignuti su i spomen-muzej, veliki omladinski centar, hoteli, gostinska kuća i 79 spomen obilježja, počev od spomenika Savi Kovačeviću, Nuriji Pozdercu, Veselinu Masleši i drugima. Ubrzo je Tjentište na Sutjesci izraslo u savremeno stjecište jugoslovenske mladosti, a 1983.
osnovana je i Samoupravna zajednica koja je okupila preko 80 raznih organizacija iz cijele zemlje, od Triglava do Djevdjelije

O bici su napisane mnoge knjige, ispjevane veličanstvene pjesme, urađene slike, snimljeni filmovi, dokumentarni i igrani. Sutjeska je bila neiscrpna tema za mnoge. Izašla je i višetomna edicija u sjećanju njenih učesnika. Pukovnik Viktor Kučan, politički komesar čete na Sutjesci, savremeni vojni istoričar, vjerovatno je o Sutjesci ostavio najbolje djelo - Spomen-knjigu o Sutjesci. U njoj su poimenično dati borci svih jedinica: Vrhovnog štaba, sve četiri divizije (1, 2, 3. i 7) sa Kočom, Pekom, Savom i Pavlom na čelu i sastavima svih 16 brigada i centralnom bolnicom.

Iz te Spomen-knjige saznajemo da je Glavna operativna grupa imala 22.148 boraca, od čega 19.265 partizana i 2.883 partizanke koje su se, rame uz rame borile sa svojim drugovima muškarcima. Od tih boraca poginulo je 7.545 partizana, među kojima 597 partizanki, što je nezabilježen primjer gubitaka žena boraca u istoriji ratova.

U socijalnom pogledu u GOG je bilo najviše zemljoradnika 13.695, radnika 5.165, đaka 1.572, studenata 377, učitelja 97, profesora srednjih škola 40, univerzitetskih profesora 4, ljekara 52, inžinjera 25, pravnika 89, književnika i publicista 14, novinara i akademskih slikara 8, oficira bivše jugoslovenske vojske 57, podoficira 139, sveštenika 10, itd.

Najviše je bilo boraca iz Hrvatske  8.925 od čega iz Dalmacije 5.195, zatim Bosne i Hercegovine 8.293, Crne Gore 3.337, Srbije 1.492, Makedonije 21, Slovenije 19 i inostranstva 38.

U nacionalnom pogledu najviše je bilo Srba 11.851, Hrvata 5.220, Crnogoraca 3.295, Muslimana 866, Jugoslovena 757, Jevreja 74, Slovenaca 21, Makedonaca 4, Albanaca 3 do raznih nacionalnosti, uključujući i Nijemce 4 i Italijane 10.

Neki srezovi (opštine) drže apsolutne rekorde i po broju učesnika i broju poginulih: iz Šibenika je bilo 1.316 boraca, a poginulo je 787, iz Splita 1.091, a poginulo 688, iz Gline 886, a poginulo 599, iz Livna 622, a poginulo 289, iz Nikšića 571, a poginulo 190, iz Knina 568 poginulo 334, iz Dvora na Uni 560, a poginulo 267, iz Drvara 550, a poginulo 203 itd. Na primjer, iz 10. hercegovačke brigade poginulo je 305 boraca, od kojih 115 Srba, 94 Muslimana, 93 Hrvata, 2 Crnogorca i 1 Jevrej, što je najbolji primjer zbratimljenosti za iste ciljeve.

Više od 67 odsto bilo je mlađe od 25 godina (14.245 boraca), dok je 48 odsto boraca pripadalo KPJ (6.610) ili SKOJ (4.065). Među borcima je bilo i 42 vijećnika sa I zasjedanja AVNOJ u Bihaću, a od boraca sa Sutjeske na II zasjedanje AVNOJa u Jajcu došlo je 70 vijećnika.

Sa tim prisjećanjima o ratnoj epopeji i dostojnim spomen obilježjima koja čuvaju uspomenu na njihove herojske podvige, obreli smo se na Tjentištu, u središtu Sutjeske. Dočekali su nas, kao i nekad ranije, predivni pejsaži livada kroz koje vječno huči Sutjeska i koje natkriljuju okolni visovi Zelengore, Volujaka i Vučeva, kao vojnici na vječnoj straži. A sve ostalo je tužno da ne može biti tužnije. Na svakom se koraku vidi da je tuda protutnjala neka osvetnička vojska koja je iza sebe ostavila pustoš paleći, rušeći i demolirajući spomenike velike antifašističke borbe. Nad prostor se nadvilo totalno mrtvilo. Nigdje nikog da vidiš. Nigdje traga ni glasa od predratne vreve. Ne čuje se muzika, ni pjesma. Kao da se život ugasio. Samo se i dalje gordo uzdiže spomenik iznad Kosturnice o proboju proletera. Iako obrastao u mahovinu, spomenik djeluje snažno i živo kao da će, poput Konkorda, poletjeti uz Zelengoru. Sve ostalo je pretvoreno u pustoš koja je iza sebe ostavila tzv. vojska Republike Srpske u pogromaškom "nadiranju" tokom ratova od 1992. do 1995. godine. Gostinska kuća ili, kako su je zvali Titova kuća je upaljena. Iz obzidina strči samo dimnjak od nekadašnjeg kamina. Omladinsko naselje je nestalo u pohari.

Hotel, bez vrata i prozora, djeluje avetinjski. Informativni centar takođe. Spomen kuća je demolirana, a Hegedušićevo stvaralaštvo mitraljirano i unakaženo. Prosto čovjek da ne povjeruje da se našlo takvih zlotvora da dignu ruku na te svjetle grobove.  Jedino je to pogromaštvo nadživio gorostasni spomenik samo zato što je u trenutku rušilaštva osionom starješini vojske Republike Srpske, kako se priča, nedostajalo 1.000 kg eksploziva da ga digne u vazduh.

Danas se na Tjentištu malo ko zaustavlja. A zaustavljalo se na hiljade prolaznika ne samo da predahnu, već i da se poklone senima heroja, da obiđu Savin grob, Ozren gdje je Tito ranjen, mjesto gde su sahranjeni Nurija Pozderac, Veselin Masleša i drugi. Niko od prolaznika se "planski" ne zaustavlja iako je mjesto vrlo primamljivo za zastanke na glavnom putu Beograd - Dubrovnik i Sarajevo - Dubrovnik.

Očito je da se mora vratiti život Sutjesci. Da ponovo postane ono što je bila - veliko stjecište poštovalaca narodnooslobodilačke borbe iz svih krajeva donedavne SFRJ. Velika je to obaveza države Bosne i Hercegovine. Od nje se očekuje da započne revitalizaciju Tjentišta i uporedo s tim da formira komisiju koja će ustvrditi šta je sve upropašteno i ko su vinovnici tog rušilaštva, da bi, pod hitno, bili izvedeni pred sud pravde i javnosti. A sve je znano, i komandanti, i rušitelji i pljačkaši. Bez toga se ne može udahnuti ponovni život Tjentištu i iskazati dužni pijetet herojima Sutjeske.

                                                                              Svetozar Oro, Beograd

Nazad